Priredio: Nijaz SALKIĆ
NAMAZ PUTNIKA
Najkraća razdaljina putovanja zbog koje se skraćuju redovni namazi; zbog koje je dozvoljeno nepostiti u ramazanu; zbog koje spada obaveza klanjanja džume-namaza i bajramskih namaza; klanja kurbana i zbog koje nije dozvoljeno ženi da putuje bez muža ili mahrema, a mesh po mestvama se produžuje na tri dana, jeste razdaljina koja iznosti osamnaest fersaha. Jedan fersah iznosi tri milje, što u ukupnom zbiru iznosti otprilike 89 km.
Naučnici šafijskog mezheba su na stanovištu da je najkraća razdaljina putovanja 16 fersaha, što je stav i imama Ahmeda. To je, također, jedna predaja od imama Malika, a temelji se na predaji od Ibn Abassa i Ibn Omera. U toj predaji se kaže da su njih dvojica skraćivali namaz na putu koji je trajao četiri berida. Predaja (eser) koja se navodi u vezi s ovim pitanjem je važna kao i hadis, jer nema mjesta proizvoljnom mišljenju, kada se radi o šerijatskim odredbama.
Naučnici hanefijskoga mezheba su kao dokaz upotrijebili značenje hadisa koji su spomenuti u određivanju vremenske dužine mesha po mestvama za putnika, a koja iznosi tri dana i tri noći. Svaki putnik ima pravo činiti mesh tri dana i tri noći, što se može smatrati kao najkraći vremenski period koji se smatra putovanjem. Razdaljina koja se može preći za to vrijeme je određena kao meritorna u hanefijskom mezhebu.
Od Ibni Omera se prenosi da je Poslanik (a.s.) rekao: Neka sama žena ne putuje razdaljinu od tri dana bez mahrema.
Normalan hod je hod deve ili kretanje pješke, a pređe se otprilike 18 fersaha za tri dana.
Od Ali ibn Rebi'a se prenosi da je rekao: „Pitao sam Ibn Omera kada se skraćuje namaz. On mi je odgovorio: 'Znaš li gdje se nalazi Es-Suvejda'?' Ne, odgovorio sam, ali sam čuo za nju. On je rekao: 'Ona se nalazi na razdaljini od tri dana putovanja, pa kada se zaputimo u nju skraćivat ćemo namaz.'“
Putnikom će se smatrati i onaj koji ubrza svoje kretanje, pa tu razdaljinu pređe u kraćem vremenskom periodu. Ako bi bila dva puta za stizanje do željenog mjesta, jedan koji se ubraja u razdaljine koje spadaju u ovu kategoriju putovanja i drugi koji je kraći, u prvom slučaju će se skraćivati namaz, dok u drugom neće.
Putnikom se smatra osoba koja izađe iz mjesta boravka i ostavi kuću za sobom, s namjerom da putuje do mjesta koje se nalazi na udaljenosti koja se ubraja u putovanje. Dokaz za to je predaja koja se bilježi od Enesa koji je rekao: „Klanjao sam farz podne-namaza s Allahovim Poslanikom (a.s.) u Medini četiri rekata, a ikindiju-namaz u Zul-Hulejfi od dva rekata.“
Ibn Hadžer je rekao: „Ovaj hadis je poslužio kao dokaz da je dozvoljeno skraćivati namaz i na kratkom putovanju, jer je razdaljina između Medine i Zul-Hulejfe 6 milja“, ali je dodao da Zul-Hulejfa nije bila krajnje odredište. Poslanik (a.s.) i Enes su svratili u Zul-Hulejfu na putu za Mekku. Njihov dolazak se poklopio s prvim sljedećim namazom, što je bila ikindija. Poslanik (a.s.) ju je skratio i nastavio je skraćivati namaz sve dok se nije vratio s toga putovanja.
Putnik će skraćivati namaze sve dok se ne vrati u mjesto boravka iz koga je otputovao ili dok ne odluči provesti u jednom mjestu, pogodnom za boravak, pola mjeseca, bilo da je riječ o selu ili gradu. Enes (r.a.) veli: „Izašli smo s Allahovim Poslanikom (a.s.) iz Medine i zaputili se u Mekku. On je klanjao namaze po dva rekata sve dok se nismo vratili u Medinu. Rekao sam, koliko ste boravili u Mekki? Odgovorio je: „Deset dana.“
Od Imrana se prenosi da je rekao: „Prisustvovao sam bitkama zajedno s Allahovim Poslanikom (a.s.) u godini u kojoj je oslobođena Meka. Poslanik je boravio u Meki osamnaest dana i noći i sve namaze koje je klanjao skraćivao je.“ A od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik (a.s.) je proboravio u Meki petnaest dana, tokom kojih je skraćivao namaze.“
Ibn Hadžer je rekao: „Nevevi ocjenjuje ovu predaju u Hulasi kao slabu, a nije u pravu, jer su njeni prenosioci pouzdani. Nije Ibn Ishak usamljen u vezi s ovim rivajetom, jer ga bilježi i En-Nesa'i kao predaju od Arak ibn Malika... Sevri i učenjaci Kufe su prihvatili predaju u kojoj se navodi petnaest dana, zbog činjenice da je to najmanji period koji se spominje, a ono što je preko toga se tretira kao nešto što se neminovno i desilo.
Putnik postaje mukim (prestaje biti musafir, putnik) kada se vrati u svoje mjesto, makar i ne imao namjeru boraviti u njemu. S druge strane, smatra se putnikom makar i imao namjeru boraviti u nekom mjestu, ako ono nije podesno za stanovanje, kao što je brod na moru ili pusto ostrvo na kojem nema stanovnika. Smatra se putnikom i osoba koja ima namjeru boraviti u dva različita i odvojena mjesta, kao što su dva sela ili dva grada, a nije precizno odredila u kojem će mjestu spavati. Mjesto nečijeg boravka se određuje tamo gdje osoba spava. Ako bi hadžija ušao u Meku za vrijeme deset dana hadždža i zanijetio boravak u njoj, neće mu taj nijet biti ispravan, s obzirom na to da će izlaziti na Minu i Arefat.
Ispravan je nijet stanovnika pustinje, da će boraviti na jednom mjestu, ako na njemu ima dovoljno paše i vode, koliko iznosi najkraći period u kojem se osoba smatra mukimom (domicilnim).
Ako bi neko boravio u jednom mjestu, iščekujući putovanje i ne namjeravajući ostati u njemu, smatrat će se putnikom, makar ostao i dvije godine. Tirmizija je rekao: „Učenjaci su saglasni u stavu da putnik skraćuje namaz, ako nije odlučan koliko dugo ostaje u jednom mjestu. Ashabi su boravili u Ramhormuzu devet mjeseci i za to vrijeme su skraćivali namaze.“
Glavno mjesto boravka je ono u kojem je neko rođen ili se nastanio u njemu. Ono se ne smatra mjestom boravka ako se osoba nastanila u nekom drugom mjestu. Allahov Poslanik (a.s.) i njegovi ashabi muhadžiri su skraćivali namaze u Mekki, iako je ona njihovo prvo boravište. To su činili zbog činjenice da su se nastanili u Medini, a Meka je prestala da bude mjesto njihovog boravka.
Ne smatra se mjestom boravka ono mjesto u kojem je neko odlučio ostati pola mjeseca i više, pa ga napusti, odlazeći u drugo mjesto ili u mjesto rođenja. Ako iz njega izađe kao putnik, pa se onda vrati, ne postaje mukimom, osim ako odluči ostati u njemu pola mjeseca i više.
Ako bi se nastanio čovjek iz Horosana u Kufi pola mjeseca, pa zatim izašao iz nje, namjeravajući otputovati u Meku, pa se vrati u nju prije nego što pređe razdaljinu koja ga čini putnikom, zbog neke svoje potrebe, skraćivat će namaze. Njegovo mjesto boravka je izgubilo taj status, zbog započetog puta. Ako bi pošao na put iz svog mjesta prebivališta, a zatim se odlučio vratiti, prije nego što pređe potrebnu razdaljinu, klanjat će bez skraćivanja, na osnovu odluke o povratku, jer se to ne može tretirati kao putovanje.
Kod putovanja, u obzir se uzima odluka pretpostavljenog, ne onoga koji je potčinjen nekome. Pretpostavljeni je onaj koji odlučuje o dužini boravka na putovanja. Primjer za to su supruga i njen muž, poslodavac i osoba koju je on unajmio da radi za njega, vojnik sa svojim starješinom... U tim slučajevima potčinjeni će pitati pretpostavljenog, pa, ako mu kaže, radit će prema njegovom saopćenju. Ako ne odgovori, postupit će prema onome što je u osnovi, bilo da se smatra putnikom ili mukimom, sve dok se ne ispostavi suprotno onome što je mislio. Nemogućnost postavljanja pitanja pretpostavljenom je na istom nivou kao i nedobivanje odgovora.
Vadžib je putniku da skraćuje farzove koji imaju četiri rekata i da klanja dva, jer je Allahov Poslanik (a.s.) uvijek skraćivao namaz na svojim putovanjima. Od Ibn Omera (r.a.) se prenosi da je rekao: „Pratio sam Allahova Poslanika (a.s.) na nekim njegovim putovanjima i nikada nije klanjao više od dva rekata sve do svoje smrti. Pratio sam Omera. I on nije nikada klanjao više od dva rekata sve do svoje smrti. Pratio sam i Osmana (r.a.) pa ni on nije klanjao više od dva rekata na svojim putovanjima, sve do smrti.“
Od Ja'la ibn Umejje se prenosi riječi: „Kazao sam Omeru ibn Hattabu: 'Nije vam grijeh da skraćujete namaze, ako se bojite da vam ne nanesu nevjernici neugodnosti. Sada vlada sigurnost.' On je rekao: 'I mene je začudilo isto što i tebe, pa sam pitao Poslanika (a.s.) o tome i on mi je odgovorio: To je Allahova sadaka koju vam je dao, pa primite Njegovu sadaku.'“
Od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: „Allah (dž.š.) je propisao preko Svoga Poslanika (a.s.) da namaz kod kuće traje četiri rekata, a na putu dva.“
Od Aiše (r.a.) se prenosi da je rekla: „Namaz je u početku propisan od dva rekata što je potvrđeno za namaz na putu, a onaj koji se klanja kod kuće je upotpunjen.“
Ako bi putnik namjerno klanjao bez skraćivanja, bio bi griješan zbog izostavljanja obaveze skraćivanja.
Dozvoljeno je da mukim (onaj koji je kod kuće) klanja za musafirom namaz u namaskom vremenu ili poslije njega. Lijepo je da imam kaže poslije predaje selama: „Upotpunite svoj namaz, ja sam putnik.“ Može to reći i prije namaza, kako bi se izbjegla svaka dvojba. Prenosi se od Imrana ibn Husajna da je on klanjao u Meki dva rekata i rekao: „Stanovnici Meke, upotpunite vaš namaz, mi smo putnici.“
Ispravno je da putnik klanja za mukimom u namaskom vremenu. Namaz će klanjati bez skraćivanja, jer se u njegovom slučaju farz mijenja zbog obaveze slijeđenja imama, bez obzira na to da li bilo još namaskog vremena ili je ono isteklo za vrijeme obavljanja namaza. Ako bi pokvario taj namaz, naklanjat će ga kao dvorekatni.
Nije dozvoljeno da musafir klanja za mukimom nakon isteka namaskog vremena. Tada bi, naime, klanjao onaj koji je u farz-namazu za osobom koja je u nafili, kada je riječ o zadnjem sjedenju, jer je ono farz za muktediju (mukim), a nafila za imama (musafir).
Mjerodavan je u promjeni farza, od skraćivanja ka punom klanjanju i obrnuto, kraj namaskog vremena. Ako bi bio i na kraju namaskog vremena, putnik je obavezan klanjati dva rekata, u suprotnom četiri. Ako bi klanjao podne-namaz četiri rekata, a zatim krenuo na put u namaskom vremenu i klanjao ikindiju od dva rekata i potom se vratio kući zbog nekog posla i potrebe, tom prilikom ustanovio da je klanjao bez abdesta, klanjat će podne-namaz dva rekata, a ikindiju četiri, jer je bio na putu na kraju vremena podne-namaza, a mukim u vrijeme ikindije.
Naklanjavanje namaza identično je klanjanju namaza u njegovom vremenu, bilo da je klanjač kod kuće ili na putu. Ako bi prošao namaz osobi koja je na putu i hoće da ga naklanja kod kuće, naklanjat će ga skraćenog. Također, propušteni namaz kod kuće, ako se naklanjava na putu, naklanjat će se tako što će se klanjati potpuno, jer farz nakon prolaska njegovog vremena ne mijenja svoju formu koju je imao u vremenu obaveze. Izuzetak od ovog pravila je bolesnik, koji naklanjava propuštene nemaze iz vremena kada je bio zdrav onako kako je trenutno u stanju obaviti, a propuštene namaze u vrijeme bolesti klanjat će kada ozdravi na propisan način.
Putnik će klanjati sunnete, ako ima dovoljno vremena i ako se dovoljno dugo odmara. Neće ih klanjati ako je zauzet nekim poslom i ako se žuri. Već je navedeno, u slučaju kada je Poslanik (a.s.) s ashabima prespavao sabah-namaz, da je klanjao dva rekata sunneta, a potom farz sabah-namaza, kao što je to uobičajeno činio.
Od Ibn Omera se prenosi da je Poslanik (a.s.) (tesbih činio) klanjao nafilu namaz jašući na devi, bez obzira na to u kom je pravcu bila okrenuta, ali je glavom pokazivao pokrete. I Ibn Omer je to isto činio.
Allahov Poslanik (a.s.) je klanjao duha namaz u kući Ummi Hane na dan osvojenja Meke.
NAMAZ NA BRODU I AVIONU
Hadis Ibn Omera upućuje na to da je dozvoljeno klanjati nafilu jašući životinju, a da se ne okrene prema Kibli. Kao i jahaća životinja, tretiraju se automobil, avion i brod.
Što se farza tiče, njega nije dozvoljeno klanjati jašući, ako je osoba u stanju da je zaustavi i siđe na zemlju, kako bi potpuno obavila namaz, s ruku'ima, sedždama i okrenuta prema Kibli. Ali, ako nije u stanju da siđe sa životinje, ili je pak, zemlja blatnjava i ne može naći mjesto za klanjanje, u tom slučaju će postupiti kao bolesnik koji ne može da siđe sa kreveta.
Ako bi putnik bio na brodu i strahovao da ga neće zadesiti vrtoglavica, klanjat će sjedeći, ali je obavezan da se okrene prema Kibli prije donošenja prvog iftitahi tekbira. Činit će to kada god se brod okrene i promijeni pravac, jer je brod u ovom njegovom slučaju isto što i kuća.
Također, isto pravilo važi kada je u pitanju veliki avion, u kojem je moguće klanjati stojeći, jer ima mjesta za namaz i ne strahuje se od mogućih potresa i turbolencije. U tom slučaju će se klanjati stojeći, propisano obavljajući ruku'e, sedžde i okrenut će se prema Kibli. U protivnom, klanjat će se na svom sjedištu, pokazujući ruku' i sedždu naklanjanjem glave.
Preneseno iz knjige »Hanefijski fikh« od Abdulhamid Mahmud Tuhmaz - Sarajevo 1423 / 2003
