31. mar. 2011

MIMBERA- SAVLAĐIVANJE SRDŽBE



الْحَمْدُ لِلَّهِ  رَبِّ الْعَالَمِينَ، نَسْتَعِينُهُ وَنَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَسْألُهُ الكَرَامَةَ فِيماَ بَعْدَ الْمَوْتِ لَنَا وَ لِجَمِيعِ الْمُؤْمِنِينَ. وَنَعُوذُ بِاللَّهِ مِنْ شُرُورِ أَنْفُسِنَا وَ مِنْ سَيِّئاتِ أعْمَالِنَا. مَنْ يَهْدِهِ اللَّهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ وَمَنْ يُضْلِلْ فَلاَ هَادِيَ لَهُ.
وَأشْهَدُ أنْ لا إِلَهَ إِلاّ اللَّهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ، وَأَشْهَدُ أنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ، أرْسَلَهُ بِالْحَقِّ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَ سِرَاجًا مُنِيرًا لِيُنْذِرَ مَنْ كَانَ حَيًّا وَ يَحِقَّ الْقَوْلُ عَلىَ الْكَافِرِينَ. صَلَّى اللهُ تَعَالىَ عَلَيْهِ وَ عَلَى آلِهِ الطَّيِّبيِنَ الطَّاهِرِينَ، وَ أصْحَابِهِ الْكِرَامِ الْهُدَاةِ الْمُهْتَدِينَ، وَ سَلَّمَ تَسْلِيمًا كَثِيرًا. نَسْأَلُ اللَّهَ رَبَّنَا أَنْ يَجْعَلَنَا مِمَّنْ يُطِيعُهُ وَيُطِيعُ رَسُولَهُ وَيَتَّبِعُ رِضْوَانَهُ وَيَجْتَنِبُ سَخَطَهُ. يَا خَيْرَ الْمَسْئُولِينَ وَ يَا خَيْرَ الْمُعْطِينَ.

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! 
Hvala Allahu dželle ša'nuhu. Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od mahana i ružnih djela svojih. Onoga koga Allah na pravi put uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a onoga koga On u zabludi ostavi niko ga na pravi put ne može izvesti. Svjedočimo da je samo Allah bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik, koga je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene prije nego što nastupi Sudnji čas.

Allah, dž.š., u  3. suri (Imran / Imranova Porodica) u  133. ajetu kaže:
  بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
 الَّذِينَ يُنفِقُونَ فِي السَّرَّاءِ وَالضَّرَّاءِ وَالْكَاظِمِينَ الْغَيْظَ وَالْعَافِينَ عَنِ النَّاسِ ۗ وَاللَّهُ يُحِبُّ الْمُحْسِنِينَ
za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.
      
     A zatim, danas je petak, 01. april 2011., ili  27. rebiu-l-ahir, 1432. hidžretske godine. Ovo je sedamnaesta džuma u novoj hidžretskoj godini. Cijenjeni džemaate, draga braćo i sestre, esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh!
     Dragi brate i poštovana sestro, svakodnevno slušamo pitanje, kako si? Da li je vaš odgovor: Ma nisam dobro, boli me ovo i ono, ništa mi ne ide. Možda je tvoj odgovor: Dobro sam, elhamdulillah, šućur Allahu! Ili si možda kazao: Bilo je i boljih dana. Poslije redaradi pitanja za zdravlje, slijedi posve izlizano pitanje. Šta ima? Većina ljudi odgovori: Nema ništa, šta će bit'!
      Zbilja zanimljivo pitanje: Šta ima? Interesantniji odgovor: Nema ništa! A zar čovjek (ako je zdrav) nema dvije noge, dvije ruke, dva oka, dva uha, dva bubrega, dva plućna krila i sve ostalo što mu je Bog Dragi dao. Zar nema na sebi kakvu takvu odjeću, kakvu takvu obuću, ima bar štogoderce pojesti i još k tomu ima se još uvijek kakvom takvom vodom zaliti. Sad' ja vas hoću jošte ovo da pitam. Kako ste sa živcima? Kako vam funkcioniše centralni nervni sistem a s' njim uzročno-posljedično povezani organi: jetra, želudac, slezena i crijeva.
      Uzvišeni Allah, s.v.t.a., nije džaba i bez jakog i značajnog razloga na više mjesta u Kur'anu spomenuo i podvukao važnost strpljenja i čuvanja od huje, ljutnje i srdžbe. Posebno su kod Uzvišenog Allaha na cijeni oni ljudi koji se umiju obuzdati u bijesu.
وَالْكَاظِمِينَ الْغَيْظَ وَالْعَافِينَ عَنِ النَّاسِ   "...koji srdžbu savlađuju i ljudima opraštaju", tj. ako oni padnu u srdžbu, oni je i savladaju, tj. prikriju i ne pokazuju, a usto praštaju onome ko im je naudio i zlo učinio. U nekim predanjima stoji da "Allah Uzvišeni kaže: Sine Ademov, sjeti Me se kada se rasrdiš, pa ću se i Ja tebe sjetiti kada se rasrdim, i neću te uništiti s onima koje uništavam!" Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim. Imam Ahmed navodi predanje od Ebu-Hurejre, koji prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Nije silan onaj koji pobjeđuje druge, nego je silan onaj koji sobom vlada u srdžbi!" Prenose ga El-Buharija i Muslim.
      Imam Ahmed navodi predanje od Harise ibn Kuddame es-Sadija, koji spominje da je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Allahov Poslaniče, kaži mi riječ koja će mi koristiti, a da je kratka, pa da je zapamtim!" "Ne ljuti se!", rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. To mu je ponovio više puta, stalno govoreći: "Ne ljuti se!"
      Imam Ahmed navodi predanje od Atijje ibn Sa'da es-Sa´dija, koji je ashab, da je rekao: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Srdžba je od šejtana; a šejtan je stvoren od vatre, a vatra se gasi vodom! Stoga, kada se neko od vas naljuti, neka se abdesti!" Ovako predanje navodi Ebu-Davud.
      Eto, upitah, kako ste sa živcima. Pitanje sam bezbeli prvo postavio sebi, jer čemu pitanje kojim drugog gađamo a da se u njemu sami ne nađemo.
      Zaista srdžba opija razum i donosi nepromišljene postupke i neželjene situacije. Ona kratko traje, ali ostavlja velike posljedice, tako da dovodi do poremećaja i podizanja krvnog pritiska, ljutnja mijenja boju kože, ubrzava ritam disanja, pogoduje stomačnim poremećajima itd. Uzroci srdžbe mogu biti organskog porijekla (glad, žeđ), različite prepreke u ostvarivanju nekog cilja, izgubljena stvar, druge osobe, nesanica, nedostatak sabura, blagosti i opraštanja. Djeca i odrasli reaguju srdžbom kada ih ograničavamo u nečemu, s tim što mlađi uzrast jače manifestuje ljutnju. Intenzitet ovog osjećanja (srdžbe) kreće se od sitnih, ali čestih negodovanja do bezumnog bijesa. Istraživači su utvrdili da su uzroci čestih negodovanja prije svega drugi ljudi, njihovi postupci i njihove osobine.Ponekad se ta agresivnost ispoljava prema objektu ili osobi koja je izazvala srdžbu, ali se agresivnost često ispoljava prema drugim osobama koje nisu vezane za izvor ljutnje.
      Braćo moja draga, cijenjene sestre u vjeri Milostivog Allaha, kako nas je malo saburli i smirenih a puno plahovitih, ljutih i zajupurenih. Koliko je samo bolesti a kako je malo zdravlja. Koliko je novih bolešćinja a kako malo lijekova. Zar nije mudro misliti o sebi pa ljutnji otvoriti prozor i pustiti da izađe u široki dunjaluk. Ibn-Merdevejh prenosi od Ibn-Omera, r.a., kako kaže: - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Allahov rob neće progutati gutljaj vrjedniji od gutljaja srdžbe koju savlada u težnji za Allahom!"
      To samo zato što وَاللَّهُ يُحِبُّ الْمُحْسِنِينَ "A Allah voli one koji dobro čine" budući da je to jedan od stupnjeva dobročinstva (ihsana). To je i za to što je Poslanik a.s. kazao: "Za troje se zaklinjem: da se imovina neće umanjiti od milostinje (sadake), da će Allah robu koji oprosti samo povećati veličinu, i da će Allah uzdići onoga koji radi Allaha bude skroman!"
      El-Hakim u svom Mustedreku navodi predanje hadisa Muse ibn Ukbeta s lancem od Ubade ibn Samita, koji prenosi od Ubejja ibn Ka'ba, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kome je drago da ima ugled i čast, i da mu se podigne stepen, neka oprosti onome ko mu je nasilje učinio, dadne onome koji je njemu uskratio, i uspostavi vezu s onim koji ju je s njim prekinuo!"
     Jako je važno poslije počinjenog grijeha pokajati se:
وَالَّذِينَ إِذَا فَعَلُوا فَاحِشَةً أَوْ ظَلَمُوا أَنفُسَهُمْ ذَكَرُوا اللَّهَ فَاسْتَغْفَرُوا لِذُنُوبِهِمْ وَمَن يَغْفِرُ الذُّنُوبَ إِلَّا اللَّهُ وَلَمْ يُصِرُّوا عَلَىٰ مَا فَعَلُوا وَهُمْ يَعْلَمُونَ  "I za one koji kada učine što loše, ili sebi nasilje učine Allaha se sjete i oprost za grijehe svoje mole!"
      Kod pokajanja utvrđena je obaveza abdesta i klanjanja dva rekata namaza u skladu s predanjem koje navodi Ahmed ibn Hanbel od Alije, r.a., koji kaže: "Kada bih čuo neki hadis od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Allah bi mi dao koristi od njega Svojom voljom, a ako bi mi to od njega prenio neko drugi, tražio bih da se zakune, pa ako bi to učinio, povjerovao bih mu. Ebu-Bekr, r.a., govorio mi je, a on je istinu govorio, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: 'Nema čovjeka koji učini grijeh, pa se, zatim abdesti po propisu i klanja dva rekata, te zamoli Allaha za oprost, da mu On to ne oprosti!' "
     Kada nas spopadne huja sjetimo se ovog hadisa. Imam Ahmed navodi predanje od Seida, koji prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: - Iblis je obećao: "Gospodaru moj, Tvoje mi veličine, ja ću zavoditi sinove Ademove sve dok im je duša u tijelima!", a  Allah Uzvišeni kaže: "Tako mi Uzvišenosti i Veličine Moje, Ja ću im opraštati dok oni od Mene oprosta traže!"  "A ko oprašta grijehe, ako ne Allah?!"

 Dova
           Gospodaru naš, podari nam onoliko straha od Tebe koliko će nam biti dovoljno za zaštitu od griješenja prema Tebi, i onoliko pokornosti prema Tebi kojom ćeš nam podariti Džennet, i podari nam čvrst iman kojim ćeš nam olakšati tegobe ovoga svijeta.
          Milostivi Gospodaru, podari nam poštovanje prema našim džamijama i onima koji nas vode na pravi put. Učini da volimo džamiju pa da se radujemo petku i džumi namazu u njemu. Ne daj nam da zaboravljamo svoju islamsku zajednicu.
          Milostivi, ne dopusti da nam ovaj svijet bude naša najveća briga i domet našeg znanja! Gospodaru, učini nas Sebi dragim robovima i omili nas Tvojim melekima i poslanicima i svim Tvojim stvorenjima. Amin!

ان الله يأمر بالعدل و الإحسان ، و ايتاء ذي القربي و ينهي عن الفحشاء و المنكر و البغي يعظكم لعلكم تذكرون. صدق الله العظيم

Literatura: Tefsir ibni Kesir, Sahihul Buhari, Dnevni virdovi. Ejjuhel - veled (mladiću)-Imam Ebu Hamid Muhammed el-Gazali r.a.

Nijaz SALKIĆ


HISTORIJAT DINASTIJE HALIFA EMEVIJA I ABBASIJA DIO 32.




Priredio: Nijaz SALKIĆ

Uvod

Historija me jako zanimala još iz doba moga odrastanja i djetinjstva. Posebno zanimanje pokazujem za islamsku povijest od ranog početka, pa kroz srednji vijek i sve do današnjih dana.


 Cijela sadašnja situacija muslimana je u direktnoj vezi sa nastankom i funkcionisanjem islamske države i civilizacije. U nekoliko nastavaka, uz Allahovu pomoć ću podastrijeti osnivanje i trajanje dinastija Emevija i Abbasija iz knjige »Istorija islama«, od Besima Korkuta, izdane u Sarajevu 1935. godine.

Drugi otsjek

BORBE BALKANSKIH NARODA I RUSIJE PROTIV TURSKE

BALKANSKI RATOVI


Nutarnji nemiri u Turskoj i rat Italije s Turskom u Tripolisu 1329-1330 (1911-12), u kojem Turska izgubi Tripolis, potaknu balkanske države da objave rat Turskoj 1330 (oktobar 1912). U prvom balkanskom ratu Saveznici pobijede Tursku i rat se završi mirom u Londonu 1331 (1913), po kojem ustupi Turska saveznicima sav svoj teritorij zapadno od linije Enos-Midija, sa izuzetkom Albanije.


Kada Bugari mučki napadnu Srbiju planu drugi balkanski rat 1331 (1913), u kojem Srbij pobijede Bugare na Bregalnici, a rat na Bugarsku navale Grci, Turci i Rumuni. Turska u ovom ratu na štetu Bugara dobiju Istočnu Trakiju sa Edrenom.

SVJETSKI RAT I TURSKA


U Svjetskom ratu 1332-1336 (1914-1918) Turska pristupi Centralnim silama. Centralne sile budu pobijeđene od Antante, te Turskoj bude nametnut mir u Sevru, kojeg ona ne htjedne ratifikovati, jer je bio sveo Tursku samo na Carigrad i Anadoliju. Engleska potaknu Grke da navale na Turke i prisile ih da prime odredbe sevrskog mira.


Ratne operacije, koje je poduzela Grčka protiv Turske 1339 (početkom 1921), bile su povoljne po Grčku, jer su bili prodrli u Malu Aziju sve do rijeke Sakarije. Međutim novoosnovana narodna stranka u Turskoj pod voćstvom Mustafa Kemal paše ustrojila je zasebnu vladu u Ankari i otvorila ustavotvornu skupštinu 1338 (1920), koja je donijela demokratski ustav Turskoj 1339 (1921).


 Napredovanje Grka prema Ankari zaustaviše trupe Kemal paše sa očajničkom odlučnošću na rijeci Sakariji, a odmah poslije ove pobjede situacija se promijeni u korist Turske. Kada Turci pribaviše ratni materijal od Rusije i Antante, pređoše u ofenzivu 1341 (1922) i za nepun mjesec dana poslije početka ofenzive razbiše grčku vojsku, a velikim dijelom i zarobiše. Poslije toga u Maloj Aziji ne osta ni grčke vojske, a gotovo ni Grka. Mirom u Lozani 1341 (1923) bijahu konačno uređene prilike sa Turskom. Po ovom miru ostala je Turskoj: Mala Azija sa Smirnom, istočna Trakija do Marice sa Edrenom i ostrva Imros i Tenedos.


 Izvan granica nove Turske ostale su: Arabija, koja je postala samostalna (Hidžaz i Nedžd), Palestina i Irak postadoše nezavisne pod engleskim protektoratom, a Sirija pod Francuskim.

PROGLAŠENJE REPUBLIKE I UKIDANJE HILAFETA


Kada turski nacionalisti sa Mustafa Kemal pašom na čelu obrazuju nezavisno od Carigrada posebnu vladu u Ankari, otvore Ustavotvornu skupštinu i proglase ustav, sultan Muhamed VI 1336-1341 (1918-1922), ne mogući se pomiriti s tim demokratskim sistemom, pokuša da državnim udarom uspostavi tradicionalnu osmanlijsku autokratiju. Državni udar ne uspje te sultan bi svrgnut 9. rebiul-evvela 1341 ( 30. oktobra 1922), ukinuto sultansko dostojanstvo i uvedeno republikansko uređenje. Osmanovoj dinastiji bijaše ostala samo čast halife, koju je čast obnašao Abdul-Medžid II 1341-1342 (1922-1924). Turci ukinu i hilafet 26. redžepa 1342 (3. marta 1924), a zadnji halifa i njegova dinastija budu pregnati iz Turske.


Koncem sedmog (trinaestog) stoljeća bijaše veliki prostor na kome življahu muslimani podijeljen na mnogo manjih država. Provala Tatara u istočni dio islamskih krajeva ne samo što donese političku i kulturnu propast tim krajevima, nego unese zabunu u čitav islamski svijet. Upravo kad su mnogi islamski narodi bili iscrpljeni, radi međusobnih borbi, krstaških ratova i provale Tatara, javljaju se Turci. Oni u Maloj Aziji osnivaju svoju državu i za nekoliko decenija osvajaju većinu vizantijskih gradova i prebacuju se na evropsko tlo. Nakon osvojenja Balkana pada u osmanlijske ruke i tvrdi Carigrad, a rastrojena Vizantija posve propade. Poslije pada Carigrada bijaše Turska najsilnija islamska država tog doba. Prvi turski sultani širiše svoju državu prema zapadu, ali kada sjede na tursko prijestolje Selim I., okrenu se prema istoku, nastojeći da politički ujedini muslimane. On pobjeđuje šiije u Perziji, osvaja Siriju i Egipat i preuzima hilafet, a time i voćstvo u čitavom islamskom svijetu. Njegova je namjera bila da poslije političkog ujedinjenja muslimana zavede zvanično arapski jezik i da ujedini sekte i mezhebe. Za njegova nasljednika Sulejmana I. bijaše Turska na vrhuncu svoje moći. Od Beča pa do Jemena i po sjevernoj Africi lepršaše se svuda turska zastava.
Evropske kršćanske države nijesu mogle gledati da nekadanjim njihovim pokrajinama vladaju Turci, muslimani, i zato nastojahu da ih istisnu iz Evrope. Neprestani ratovi onemogućiše Turke, da se svojski posvete sređivanju i unapređenju nutarnjih prilika u državi. Kada se turska privilegisana vojska janičara osili, a vrhovi države odadoše raskoši i užitcima, poče Turska gubiti komad po komad svojih pokrajina u Evropi, jer se sa zastarjelim vojnim i financijskim uređenjem nije mogla oduprijeti osvajačkim težnjama evropskih sila, niti ugušiti bune svojih kršćanskih podanika. Ovako smanjenu i iscrpljenu Tursku državu zateče Svjetski rat, koji je gotovo htjede i uništiti.



Međutim novoosnovana narodna stranka u Turskoj preuze vlast u državi. Sultan bude svrgnut, a naskoro dokinut i hilafet, i uvedeno republikansko uređenje. Nato nova uprava provede u državi reforme u svim pravcima.

DANAŠNJA RASPROSTRANJENOST ISLAMA

Nije prošlo ni puno stoljeće po smrti Muhammedovoj a.s., a već je islamska država bila silno raširila svoje granice. Iz Arabije, kolijevke Islama, pregaaziše prvi muslimani Perziju i viizantijske pokrajine Siriju, Palestinu i Egipat. Kada osvojiše Perziju, slavne islamske vojskovođe osvajahu dalje prema istoku i za kratko vrijeme dopriješe do Pendžaba i kirgizskih stepa.Neprohodne krajeve sjeverne Afrike zauzeše muslimani sa puno požrtvovnosti, da domalo iza toga osvoje Zapadno-gotsku kraljevinu Španiju.



 


 Širenjem islamske države povećavao se je i broj muslimana, jer su starodjedioci u osvojenim krajevima svojevoljno primali Islam diveći se pravednosti, napretku i redu kojeg muslimani zavedoše u osvojenim krajevima. Neke pokrajine kao Sirija, Palestina, Egipat i sjeverna Afrika primiše pored Islama i arapski jezik, a zaboraviše svoj materinji.



Po Afganistanu i Indiji poče se širiti Islam kada te krajeve osvojiše Gaznevije 366-582 (976-1186), koji vladahu Afganistanom i Pendžabom, i Gurije 543-612 (1148-1215), koji naslijediše Gaznevije. Poslije Gurija vladahu Indijom delhijski sultani 602-962 (1206-1554), a iza njih Veliki Moguli, potomci Timurlenkovi 932-1275 (1525-1857). Za vladanja ovih islamskih dinastija raširi se Islam gotovo po čitavoj Indiji.



 Kada su muslimani osvojili Turkestan došli su do granica Kine. Zna se da je kineski car poslao jedanput svoga poslanika umejevićkom halifi Hišamu. Za vladanja abasovićkog halife El-Mensura zatražio je tadanji kineski car pomoć protiv buntovnika u svojoj državi. El-Mensur je poslao vojsku, koja je umirila buntovnike, ali je ova muslimanska vojska tamo ostala. Ovo bijahu prvi muslimani koji su se tamo naselili. Radi trgovine, koja je bila vrlo živa između islamske države i Kine, nastaniše se mnogi muslimani trgovci po kineskim gradovima. Kada kasnije Tatari provališe u islamsku državu, iseliše se mnogi trgovci i zanatlije u Kinu, te se tokom vremena raširi Islam po većini kineskih pokrajina.


 Islam se je preko muslimanskih trgovaca raširio po Rusiji, naročito u donjem toku rijeke Volge (Bulgarija). Ali se definitivno raširi Islam po južnoj Rusiji, kada te krajeve osvojiše Tatari (Zlatna horda), koji poslije dragovoljno primiše Islam. Muslimanski trgovci su doprli čak do u Sibir, gdje i sada ima dosta muslimana.



Po Malajskom arhipelagu počeo se je Islam širiti još u prvom stoljeću po Hidžri, jer su trgovci iz Ummana i Bahrejna još tada raširili Islam po otoku Sumatri. U kasnijim stoljećima raširiše trgovci Arapi i Indijci Islam po otoku Javi, odakle se raširi i po ostalim Sundajskim ostrvima Borneu i Celebesu.


 Muslimani iz Egipta, Sudana i sjeverne Afrike raširiše Islam po Sahari i centralnoj Africi. U ovim se je krajevima Islam raširio najviše preko derviških redova Kadirija, Tidžanija i Senusija. Po južnoj Africi raširili su Islam muslimani iz Jemena i Bahrejna. Kada su Turci osnovali svoju državu raširi se Islam po Maloj Aziji i istočnoj Evropi.
Muslimani nijesu nikada u osvojenim krajevima silili svoje podanike drugih vjera da primaju Islam, jer je to muslimanima i sama vjera zabranila. Da nije bilo prisilnog poislamljivanja u pokrajinama koje su muslimani osvojili, najbolji je dokaz to, što se je Islam raširio i u onim mjestima, gdje nije nikada dopirala vlast islamske države. Tatari osvojiše istočni dio islamske države i kao osvajači i vlastodršci primiše Islam. Narodi drugih vjera, kad bi došli u dodir sa muslimanima, dragovoljno primahu Islam, uviđajući da je to jedina prava vjera u Božije jedinstvo, vjera zdravog razuma, pravde, iskrenosti, ćudoreda, čistoće i sreće i na ovom i na onom svijetu.
Današnja brojčana rasprostranjenost muslimana je ova:
Evropa: 10,458,000
Azija: 306,000,000
Afrika: 86,110,000
Amerika i Australija: 2,190,000
Svega muslimana na svijetu: 404,758,000

DANAŠNJE ISLAMSKE SEKTE I NJIHOVA TERITORIJALNA RASPROSTRANJENOST

Muslimani se dijeli, uglavnom, na sunnije i šiije. Muslimani, koji se u vjerovanju i poslovanju upravljaju prema odredbama Kur'ana, riječima i dijelima Božijeg poslanika Muhammeda a.s., te prema radu i rješenjima prvih muslimana, zovu se sunnije(Ehlus-sunne vel-džemaa). Velika većina muslimana su sunnije (85%). Šiije su oni muslimani koji smatraju da je poslije smrti Muhammedove a.s. trebao da postane imamom (halifom) Ali ibnu Ebi Talib, za kojim je bila udata Muhammedova a.s. kći Fatima, a iza Alije njegovi potomci. Iako su prije Alije, po slobodnoj odluci tadanjih muslimana, bili izabrani za halifu Ebu Bekr, Omer i Osman, a poslije smrti Alijine preuzeli hilafet Umejevići, pa Abasovići, šiije su imali svoje određene imame od potomaka Alijinih. Oni smatraju da su ti njihovi imami bili nepogrešivi. Šiije, koji u prvi mah bijahu politička stranka, pretvoriše se kasnije u posebnu islamsku sektu. Tokom stoljeća razdijeliše se u mnogo grupa od kojih se neke udaljiše od pravog islamskog učenja (gullatuš-šia), pa ih sunnije ne priznaju muslimanima. Šiijstvo je sada rasprostranjeno u onim krajevima gdje ima Perzijanaca (Kraljevina Iran, Prednja Indija, Afganistan i Kavkaz). U Jemenu je rasprostranjena šiijska potsekta Zejdija.


 Tokom vremena nicale su među muslimanima razne sekte, ali ih je poslije nestalo. U XIII (XIX) vijeku javljaju se Vehabije, Ahmedije (Kadijanije), Babije i Behaije. Vehabije, čiji je pokret nikao u Hidžazu i Nedždu, nijesu se udaljile od sunnijstva, nego su sa svojim pokretom htjeli da očiste Islam od novotarija koje su se u njeg uvukle. Ahmedijski pokret se je javio u Indiji, a ističu se naročito svojom jakom propagandom u Evropi i Americi. Ahmedije dolaze u sukob sa temeljnim učenjem Islama, jer tvrde da je osnivač ovoga pokreta Gulam Ahmed Kadijani dobivao objavu od Boga. Babije i Behaije dolaze u svome krivom naučavanju u sukob sa svima ustanovama Islama, jer su uzeli mnoge stvari iz drugih vjera. Imaju nešto pristaša u Perziji, Siriji i Americi.


 Muslimani, sunnije slijede u načinu vršenja vjerskih obreda i u sudovanju pravna riješenja četvorice največih islamskih pravnika (imama): Ebu Hanife, Šafiije, Malika i Hanbela. Spomenuti su imami stvorili posebne pravne škole (mezhebe), a njihove pristalice se prema njihovim imenima zovu: hanefije, šafiije, malikije i hanbelije.


 Na velikom prostoru gdje žive muslimani rasprostranjeni su pomenuti mezhebi ovako: najviše ima hanefija, a nalaze se u Evropi, Maloj Aziji, Siriji, Afganistanu, Turkestanu, Rusiji, Kini i Indiji. Šafiija ima najviše u donjem dijelu Egipta, Palestini, Kurdistanu, Hidžazu, Asiru, Jemenu, Hadramentu, Malajskom arhipelagu, Siamu, Cejlonu i Indo-Kini, dok Malikija ima najviše u Tripolisu, Tunisu, Alžiru, Maroku, gornjem dijelu Egipta, Sudanu, Bahrejnu i Kuvejtu. Hanbelija ima samo u Nedždu. Šiije imaju svoj posebni mezheb.

MUSLIMANI U ISLAMSKIM I NEISLAMSKIM DRŽAVAMA



 Slobodne i samostalne islamske države su:
1 Republika Turska, 2 Kraljevina Iran, 3 Kraljevina Afganistan, 4 Kraljevina Irak, 5 Arapska Kraljevina Saudijja, 6 Kraljevina Jemen, 7 Kraljevina Egipat.
Pod engleskom su upravom ove pokrajine u kojima žive i muslimani:


Englesko-egipatski Sudan, Engleska istočna Afrika (Uganda, Kenija, Tanganika), Južno-afrička unija (Transval, Oranje, Rodezija sa Bečuanom, Ašanti), Engleska jugozapadna Afrika, Gambija, Njasa, Zanzibar, Nigerija, Kipar, Palestina (Palestina i Sirija su pod protektoratom Društva naroda, čiji mandat nad Palestinom vrši Engleska, a nad Sirijom Francuska), Hadramevt, Umman, Bahrejn, Engleska krunska kolonija Indija sa Beludžistanom, Birmanijom, Cejlonom i ostrvima u Indijskom oceanu, jedan dio ostrva Malake i sjevero-istočni dio Bornea.


Pod francuskom su upravom:
Alžir, Tunis, Maroko, Sahara, oblasti oko Čad jezera, Kamerun, Gvineja, Senegambija, Senegal, Kongo francuski, Nigerija francuska, Togo i Dahome, Madagaskar, francuski Sudan (Sirija), francuska Indo-Kina (Tonkin, Anam, Kočinkina, Kambodža).


Pod talijanskom su upravom:
Tripolis, Libija (Barka, Fezan), Somalija, Eritreja i Rodos.


Pod holandskom su upravom:
Sumatra, Java, Borneo (veći dio), Celebes, Mala Sundajska ostrva i Moluci.
Pod španskom su upravom: Sjeverni dio Maroka (Rif), Rio de Aro i Kamerun španski.



 Pod portugalskom su upravom:
Kongo portugalski, Angola i Mozambik.



Pod belgijskom su upravom:
Kongo belgijski.
Pod ruskom su upravom:
Turkmenistan, Ozbekistan, Tadžikistan, Kirgizija, Kazakistan i Sibir.





Muslimani u Jugoslaviji, Bugarskoj, Rumuniji, Poljskoj, Grčkoj, Abesiniji, Liberiji, Siamu i Kini žive u slobodnim državama sa ostalim sunarodnicima drugih vjeroispovjesti.






K R A J

29. mar. 2011

ASTRONOMIJA ILI ASTRONAUTIKA U BOŠNJAKA



Nijaz SALKIĆ

Malo je poznato pa i kada je posigurno utvrđeno, to se svjesno vijekovima negiralo, da su Bošnjaci-muslimani učen narod. Učenost Bošnjaka je potvrđena u jaziji mnogih knjiga, potvrđena u carskim naučnim arhivima, zabilježena u sultanovim sidžilima i raskrivena u brojnim putopisima svjetskih hodoljuba. Pjevalo se o učenim Bošnjama u dugim u stihovima dugih epskim pjesmama. Nastajale su  i najljepše sevdahlinke.

Helem u jednoj pjesmi-sevdahlinki se spominje prvi astronom ili astronaut Mujo, koji vjerovali ili ne, ne samo da hoda po mjesecu, većem i konja gori potkiva. Istina, o tome šta se je stvarno događalo tamo, podijelila se tadašnja i sadašnja bosanska naučna inteligencija a bome i širna javnost.

1.     Jedni govore da je Mujo zbilja bio na mjesecu kao prvi astronom i čovjek koji je sa svojim Doratom zbilja bio gore na Mjesecu pa navode stihove prve strofe »Mujo kuje konja po mjesecu, Mujo kuje, a majka ga kune.« Vele da je to istina i da se njegova majka jako nasikirala zbog azginli sina kome je mala bila Zemlja pa ga je zaklinjala da ne rasipa pare na istraživanje drugih nebeskih tijela većem da se fati njiva, livada i zemljoradnje.
2.     Drugi su bili mišljenja da se mladi Mujo samo bavio astronomijom. To temelju na stihovima: »Sine Mujo, živ ti bio majci, ne kuju se konji po mjesecu, već po danu i žarkome suncu.« Majka Mujina se belćim bojala za sinovljeve oči da mu se prije rede ne poveća dioptrija na očima zbog njegovog svakevečeri gledanja u mjesec i pričestog potkivanja konja po mjesečini.
3.     Treća, a poveća grupa učenjaka odbacuje dvije gore spomenute teorije pa vele da je Mujo bio dertli i merakli Bošnjo kojeg je sevdah i ašikluk nosio pa nije gledao ni sunca akamoli mjeseca, kada bi jezdio ispod oblaka i hitao svojoj dragoj. Čak je i Drinu vodu gazio i ona mu ledena i plahovita, nije bila prepreka.

Bošnjaci su  čudan, ustrajan, junačan i ilumli narod. Kada radi Bošnjak belni dvorce i dvore izgradi. Kada umuje u Stambol i Beč se za njeg' čuje. Kad vojuje i za Bosnu se bori, on se tada jedino Boga boji. Bošnjak je vjeran Bogu, on se zahvaljuje, klanja i moli, kada je tužan ili kada srcem voli. Bošnjak kada zapjeva, on ne pjeva da usta samo otvara, njegova pjesma je umjetnost i pjesma živi ko' biljka, pjesma Bošnjaka je sevdahlinka.

Upamet!


28. mar. 2011

NIVO



Nijaz SALKIĆ

Nivo je stepen rasti i nulta tačka od koje se mjeri napredovanje u različitim oblastima kako u živim tako i u neživim vrstama. Imamo tako energijski nivo, nivo tekućine, molekularni nivo, nivo svijesti, nivo znanja, kritični nivo, nivo otpora, akademski nivo, profesionalni nivo, amaterski nivo, nivo vode, nivo goriva, nivo inteligencije, nivo radijacije, nivo strpljenja, nivo ventilacije pluća, nivo tolerancije i mnogi drugi nivoi koje neću ove rede nabrajati.

Nivoi su stepenice po kojima se penju pametni ljudi a prelaze i ne poštuju ga budale. Svako sebi postavlja granicu do koje nešto ili nekoga hoće tolerisati i trpiti. Postoje ljudi koji pomiču prag tolerancije u trpljenju životnih teškoća na svoju štetu. Ima insana koji ne dozvoljavaju da nivo osjećaja i sažaljenja prijeđe crvenu liniju. Opet postoje osobe kojima naizgled može svašta stati u vreću a kad im jednom osigurači pregore postaju zvijeri.

Svoj nivo podnošljivosti, poštovanja, tolerancije, uglađenosti i osjećaja mora poznavati svaki čovjek da ne pregori na svoju ili tuđu štetu. Isto tako bi ljudi morali poznavati i poštivati prag tolerancije i izdržljivosti svojih prijatelja, radnih kolega i poznanika pa da u svom ophođenju poštuju tuđe granice podnošljivosti. Nivo je granica iza koje stoji čovjekova nedotakljivost i suverenitet koji se ne smije gaziti,  to je  prag po kome se ne smije pljuvati.
Upamet!  

27. mar. 2011

TRAG



Nijaz SALKIĆ

Trag je znak koji puštaju bića ili predmeti na Zemlji i nebeska tijela u Vasioni, bilo u vremenu ili u prostoru. Od kada čovjek živi na Zemlji on ostavlja tragove svog bitisanja. Trag se ostavlja svjesno i nesvjesno ovisno od svijesti ili nesvijesti subjekta. Trag ostavljaju predmeti kojim se bića koriste a ostavljaju ga i Božija stvorenja svjesna i nesvjesna.

Ostavlja ga i olovka svojim pisanjem. Pisanje je ljudska aktivnost kojom se na nečemu ostavlja trag u vidu simbola (slova) iz skupa unaprijed utvrđenih znakova (pisma). Za pisanje je potrebno ispuniti četiri zahtjeva. To su poznavanje jezika na kojem se piše, poznavanje gramatike, pravopisa i slova. Ostavljeni trag naziva se tekst, spis ili zapis. 

Trag ostavlja i točak.Trag točka vozila dobiva se pravilnim centriranjem podvozja. Centriranje podvozja se sastoji od podešavanja uglova točka tako da su oni okomiti na podlogu (horizontalu) i međusobno paralelni. Svrha ovog podešavanja je povećanje trajnosti gume i bolje držanje smjera automobila na ravnom putu.

Trag ostavlja i meteor. Meteor (grčki metéoros (μετέωρος) = uzdignut u zrak, lebdeći) dio je svemirskog tijela koje, padajući kroz atmosferu, ostavlja svijetleći trag. Svijetli trag na nebu uzrokovan ulaskom meteora u Zemljinu atmosferu. Svjetlosni trag nastaje prilikom prelaska kinetičke energije meteoroida na atome atmosfere kroz koju prolazi i ablacije vanjskih slojeva meteora. Temperatura u udarnom valu ispred veće meteorskog atoma iznosi i više od 10.000 stepeni C, a iza njega ostaje "cijev" od joniziranog plina ili plazme koja svijetli.

Ovu su samo neki tragovi oko nas. Trag može biti mirisan a može vijekovima smrditi. Mirisne tragove kroz povijest su ostavljali odabrani ljudi-Božiji poslanici. Bilo je i čestitih umnih ljudi čijih se tragova rado prisjećamo. 

Smradovi u ljudskom obliku su povremeno svojim tragom uprljali historiju. Ima jedan što je kanom i stihove pis'o o čojstvu: ',,Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom.'' Taj isti potegnu sablju i ,,istragom poturica'' napravi prvi genocid nad muslimanima. Njegov zemljak sa Durmitora 1995., dovrši smradovanje po Bosni, pa sa svojom bratijom počini 10-ti po redu genocid nad muslimanima Balkana. Takvi smradovi što se između sebe časte čojstvom i ljudstvom su smradovanjem obilježavali epohe.   

Smradova i smradovanja ima i u ovom trenutku a biće ga dok je svijeta i vijeka. Najbolje je lijep trag ostaviti iza sebe prije nego nam historija udari svoj biljeg.

Sabbuhi Ahmed-beg, bosanski pjesnik:
Ta, već ti je starost oslabila tijelo,
Na glavi ni crne dlake ne imadeš,
Trag ti života pobijen više groba,
A ti o tome još ništa ne znadeš.   
Upamet!


26. mar. 2011

MUNEBBIHAT – IBNI HADŽER EL-ASKALANI (47)



Priredio: Nijaz SALKIĆ
 
Babus-suLASijji

Poglavlje sa izrekama od po tri savjeta


Ve an lukmanel hakimi ennehu kale libnihi ja bunejje in-nen-nase selasetu eslasin sulusun lillahi ve sulusun li nefsihi ve sulusun lid-dudi fe emma ma huve lillahi fe ruhuhu ve emma ma huve li nefsihi fe ameluhu ve emma ma huve lid-dudi fe džismuhu.

Prenosi se od mudrog Lukmana da je svom sinu rekao: '' O sine, ljudi su sastavljeni od troga:

·       Jedna trećina pripada Bogu dž.š., a to je duša,
·       Druga trećina pripada čovjeku, a to su njegova djela,
·       Treća trećina pripada crvima, a to je ljudsko tijelo.

 Sa arapskog preveo: Hafiz Šemsudin Kavazović