Ovu
zadnju godinu dana za naše blagdane nisam uspio poslati čestitke svojim
prijateljima i poznanicima. Nisam to uradio putem sms-a, bome ni putem face-a.
Kada mi se to prvi put dogodilo osjećao sam se nelagodno u smislu, kako će me
ko od prijatelja razumjeti i shavatiti.
Evo i ovog Bajrama nisam uputio
čestitke. Dobio sam nekoliko poruka i telefonskih poziva i čestitki od onih
kojima vjerovatno nešto značim. Meni je jako drago što me se iko sjetio, bez da
sam ja prvi kome uputio čestitku. Hvala im svima od srca!
Ibreta iz upućivanja pozdrava sam izvukao
nekoliko:
1.Previše smo zauzeti i nemamo vremena za druge.
2.Lajkamo i
uzvraćamo čestitke samo onda ako ih dobijemo prvi.
3.Da smo
često sebični i narcisoidni.
4.Da vrlo
malo imamo pravih prijatelja.
5.Da se
više trebamo truditi i ljudima nuditi iskreni i istinski pristup i poštovanje.
Svim
svojim poznanicima i prijateljima s malim zakašnjenjem želim da im ovi blagi
dani našeg blagdana Bajrama, budu doista blagi i hairli!
Kada djetetu bude četiri do pet godina, šalju ga u mejtef. Mektebi ili mejtefi su vjerske osnovne škole u kojima djeca uče toliko vjeronauke koliko im je nužno, da budu pravi muslimani i muslimanke; da naime znaju glavne istine svoje vjere i da se znaju Bogu moliti.
Veliko je veselje imati kćerku, a još veće sina za mejtef. Dok je sinčić još sasvim mlad, dok ni ne misli u mejtef, majka ga grli i ljubi i ljubeći ga, tepa mu: ,,Dvanaes' majčini srca i džigerica, dvanaes' majčini duša i zjenica, kad ćeš ti, radostan bio svojoj majci, hatmu proučiti, pa da majka veselje čini?'' Dok to govori ljubi dijete, diže ga na rukama uvis i spušta u krilo od majčine ljubavi i pomisli na onaj sretni čas kad će joj sinčić nauke u mejtefu svršiti i hatmu proučiti.
Prije nego će muško dijete u mejtef, dobije ono od oca sve ,,nove haljine, a majka mu načini finu kesicu za musafić, knjige, obično od plave ili sive čohe. Osim toga smalajisao, naručio, mu je sretni babo i nove firalice, mekahne cipele od crvene ili žute jareće kože, a na glavu mu metnuo nov, fino ukalufljen fesić, da bude što opremniji kad u školu pođe.
Kad dijete vidi da se roditelji toliko vesele danu kada će ono u mejtef i kad opazi, kako se oni brinu da ga što ljepše opreme i obuku, naravno je da se i samo veseli danu kada će u školu. Dijete kao dijete, pa sve pita: ,,A koliko ću noći, draga nano, još spavati dok pođem u školu?''
Kad osvane jutro onoga dana kada će dijete u mejtef, ljubi majka janjče svoje pa mu govori: ,,Ustani, dušo moja, sada ćeš s hajrom i sa srećom, prvi put u mejtef, pa kad se vratiš iz mejtefa, majka će ti kolač skuhati i meda ti u sahandžiku, bakrenoj posudici, doniti, neka ti je slađe učiti.''
Kada se je dijete probudilo i ustalo, majka ga mije i češlja koliko samo može ljepše, i sprema hodži bajramluk, dar, da se ,,dite ne stidi.'' Kada je majka dijete lijepo obukla, izmila i iščešljala, polazi ono u školu, ali prije valja da majku u ruku poljubi i da hajr dovu, blagoslov dobije. (Antun Hangi- ,,Život i Običaji BiH Muslimana'')
Mekteb je imalo skoro svako selo u Bosni. U njemu su se učila naša djeca o osnovama vjere. Obično se učilo na koljenima i (naizber) napamet.
Mekteb je bio rasadnik naše vjere, pismenosti i kulture. Naravno da se mektebska nastava odvijala prema uzrastu i znanju polaznika.
Početnici su učili na koljenima i (naizber) napamet a kasnije se išlo u mektebi ibtidaijju, gdje se učilo u klupama i po nastavnom planu i programu.
Ovo je nane Džafić (Ikeljić) Hasija, rođena 1928. godine u Ramićima kod Ključa. Rahmet joj dobroj duši!
Večeras će se spustiti zavjesa na
bini, zvanoj teravija. Danas u utorak, klanjaćemo je posljednji put ove godine.
Noćas će oni što iskrena srca hitaše u svoju džamiju suzu pustiti. Nema više
teravije, ni za njih ašik-vjernike, a ni za one lijenčine što ramazan
presjediše pored kompjutera i televizora.
DVADESET OSMI
CVIJETAK – ZADNJA TERAVIJA
Sa današnjom ikindijom izučiće se i
posljednji, 30-ti džuz Kur'ana a.š. na mukabeli a sa jacijom, isklanjaće se zadnja
ramazanska teravija. Širom Bosne ponosne, ljute Hercegovine bosanske i Sandžaka
milog, utihnuće brojni koraci po sokacima i džadama muslimanskim.
Završiće se blagoslovljeni period
teravijski. Utihnuće kašalj duhandžija ispred džamija u pokušaju da potegnu još
jedan dim prije namaza. Poželjeće ogledala džamijska u ženskim abdesthanama,
lica hanuma i djevojaka i njihova uređivanja i slaganja mahrama na glavama.
Poželjeće svi džemati šapat i hihotanje djece
u safovima i na mahfilima. Zažaliće trgovci što je ramazan prošao a posigurno i
Eletro-privreda. Manje će se novac trošiti jer je sejjid svih mjeseci otišao.
Poslije ramazana stiže Bajram.
Bajram jest veseljak, ali po smirenosti, bogobojaznosti, sigurnosti i
sreći, ramazanu ni na ruke ne može polit'.
Ovu
zadnju godinu dana za naše blagdane nisam uspio poslati čestitke svojim
prijateljima i poznanicima. Nisam to uradio putem sms-a, bome ni putem face-a.
Kada mi se to prvi put dogodilo osjećao sam se nelagodno u smislu, kako će me
ko od prijatelja razumjeti i shavatiti. 
