Odlazak na hadž je je vruća želja svakog iskrenog muslimana i muslimanke. Dočekati svoj ispraćaj na hadž je uspjeh svakog takvog insana Božijeg. Sama svečanost ispraćaja pojedinaca ili grupa hadžija, posebno se oglašavala, da li putem pisanih pozivnica ili putem obavijesti, koje su imami čitali na hutbama. Sve u svemu, nije bilo lahko, u prijašnja vremena, otići na hadž. Da vidimo zašto...
Sjećam se dobro da su naši stari govorili da se za hadža dugo štedilo i pripremalo. Tako si, na primjer, morao prodati dobar komad zemlje, dva para dobrih volova, nekoliko struka šorvana (zlatnika), da bi ti moglo biti za odlazak, hranu, boravak na hadžu i povratak kući.
Na hadž se, dragi moj ahbabu, u stara vremena, putovalo na konjima, đemijom (lađom), devama i pješke. Hadžija se i prije, kao i danas, morao halaliti sa svima, i daljnjima i bližima, morao je od njih zatražiti halala za sve eventualne uvrede riječima i djelom; a za materijalne dugove je lično morao svakog upitati da li je kome dužan ostao i to izmiriti prije polaska u sveta mjesta.
E, kada bi hadžija prošao kroz sve te ceremonije halala i psihičkih priprema, dolazio je dan D. To je dan kada je morao javiti svom džematskom imamu da se odlučio da njegova hadžijska dova pada u taj dan. Odlučio se da pozove sve imame iz okoline. Svi ti imami su, u svom džematu na džumi, javili da se, u tom i tom mjestu, održava IKRAR-dova za tog i tog hadžiju; pa ko može da prisustvuje toj dovi, neka dođe.
Naravno, svi mještani sela iz kojeg je bio potencijalni hadžija, bili su mnogo uzbuđeni i jedva su čekali dan kad će doći pred hadžijinu kuću, tamo ga dočekati, i u povorci dopratiti do džamije. Bio je svako sretan u tom mjestu ako ga je hadžija pozvao na dovu u svoju kuću. Svaki onaj, koji je pozvan u kuću hadžijinu, donio je sa sobom boščaluk, poseban poklon za hadžiju. U tom boščaluku su obavezno, pored ostalih poklona, bile gaće, čarape i košulja, zamotana u peškir i bošču.
Kada bi hadžija krenuo ispred svoje kuće, vodili su ga ispod ruke mjesni imam i mujezin. Ako nije bilo mujezina, vodio bi ga neko od prisutnih imama.
E, da vidite miline od bjeline košulja, kamrike i peškira, kojima su bile zakićene hodže, mujezini i siromašniji svijet.
Sve je to hadžija iz svog imetka morao kupiti »da ne iđe obraz i nam«.
Dok bi hadžiju vodili prema džamiji, niko nije smio ići ispred hodža i hadžije naprijed. Narod bi pratio hadžijsku povorku, idući za njom i gledajući sa strana, uz tekbire, koji su se horili putem do džamije. U zadnje vrijeme ispred hadžijske povorke išli su kamermani i fotografi koji bi ovjekovječili taj događaj.
Kada bi došli u džamiju, svijet bi napravio špalir kroz koji bi prošli hadžija i hodže. Narod je zadivljeno i sa poštovanjem gledao kako hadžija doživljava te najradosnije trenutke u svom životu. Na mnogim licima ljudi mogle su se vidjeti suze radosnice u tom nesvakidašnjem događaju koji su, eto, oni uspjeli dočekati da imaju svoga predstavnika na ovogodišnjem hadžu.
Poslije klanjanja namaza, obično je to bilo podnevsko vrijeme, mjesni imam je održao kratki pozdravni govor. Poslije bi dao riječ posebnom vaizu, odabranom za taj dan, koji bi se obratio okupljenim vjernicima. To je bio uglavnom dobro pripremljen vaz o dužnosti obavljanja hadža i ljepotama i nagradama za one koji obave tu petu islamsku dužnost.
Narod, uzbuđen već samim prisustvom ispraćaja svoga mještanina na hadž, pomno je pratio svaku riječ predavača, odobravajući je potvrdnim klimanjem glave i uzdasima. pažljivo su pratili tečno kazivanje vaiza o nagradama u džennetu za onoga kome Uzvišeni primi hadž (hadž mebrur).
Poslije predavanja imam je dao riječ budućem hadžiji, da prije odlaska upita prisutne ljude je li koga uvrijedio ili kome šta dužan ostao, neka kaže, dok nije krenuo na sveta mjesta, da bi put bio hairli.
Ja nisam nikad čuo da se neko javio i kazao da neće halaliti, ili da je neko tražio da mu se dug vrati. Vjerovatno da ima i takvih, ali možda neće kvariti te svečanosti.
Kada bi i to prošlo, pristupilo se kićenju pridošlih hodža košuljama i peškirima. Tad se vidjelo koliko je hadžija džometli, koliko hoće dijeliti. Odjednom je džamija zablistala bjelinom košulja koje su dijelili sinovi, kćeri i rodbina hadžijina. Košulju je dobio i poneki siromašniji čovjek. Te svečanosti su bile svake subote ili nedjelje; redale se, zavisno od toga koliko je hadžija te godine prijavilo svoj odlazak u Mekku.
Pri polasku iz džamije, oko hadžije su stale hodže koje su dobro znale zaučiti čuvenu ilahiju, tematski vezanu baš za hadž. Bila je to lijepa ilahija koja je davala poseban pečat takvom trenutku. Opet su dva imama uzela hadžiju ispod ruke i povela ga nazad kući. Narod i djeca su sada još više pratili povorku prema hadžijinoj kući. Žene su virile sa prozora, preko taraba, iza prošća, gledajući koliko hodža prati hadžiju i da li je hadžija dobro okitio hodže.
Horili su se tekbiri. Narod, koji nije mislio ići hadžijinoj kući na ručak, počeo se polahko razilaziti, a domaćini u hadžijinoj kući već su postavili ručak i čekaju hadžiju i njegove goste da se pomole na vrata.
Poslije ručka glavni gosti bi se razišli, poželjevši hadžiji sretan i berićetan put. Požele mu da im se zdrav i živ vrati, da i njima, tamo u Mekki, načini malu kućicu od pijeska, da im Allah omogući da i oni odu na hadž. Zatraže od budućeg hadžije da se na hadžu zamoli i za njih, da im Allah oprosti grijehe.
Hadžija je poslije dove, kroz nekoliko dana, krenuo put Mekke. Svi oni, koji su hadžiji donijeli boščaluke, po običaju, dobijali su od hadžije poklone. Neki serdžade, žene materijale, zlato, mirise, a djeca kape.
Ima jedna zanimljivost koja kaže da je neki čovjek, pred polazak na hadž, jedne večeri imao sijelo i na tom sijelu su se skupile njegove komšije koje su zanovijetale sta će im hadžija donijeti sa hadža. Jedan je želio serdžadu, drugi sahat, treći kompas, četverti zemzem vode... A jedan mališan je zamolio hadžiju da mu kupi sviralu i odmah hadžiji pružio novac. Hadžija ga pogleda, nasmiješi se, pa reče: "E, sinko, tvoja će ipak zasvirati."
Kad se hadžija vrati sa hadža, djeca vole da posjete hadžijinu kuću. Tad dobiju kape bjelace, kojih je hadžija nakupovao u Mekki. Mada je poslije nisu uvijek nosili, kapa sa hadža je bila čast i nam među djecom. Takmičili se ko će više kapa dobiti. Normalno, prije nego što dobiješ kapu, hadžiju si morao poljubiti u ruku.
Eh, bila su to lijepa vremena. Od tih vremena nešto se ipak i do danas očuvalo. Valja nama čuvati svoje od zaborava.
Upamet!
Iz knjige »Mirisi iz nanine sehare«, Nijaza Salkića, objavljene 2005. godine
Ni komentarjev:
Objavite komentar