DOK ČEKAMO OCA

 Nijaz SALKIĆ

Prvo je Uzvišeni Bog stvorio Adema, dakle muškarca. Potom je od Adema stvorio njegovu drugu-ženu da jedno drugo nadopunjuju, da se jedno uz drugo smiruju.  Bog Dragi najbolje zna svrhovitost Svoga stvaranja i redoslijed u tome.  Od kalu bela, muškarac je jača karika u porodici i on je zadužen da radi teže i odgovornije poslove. Bezbeli je dužan da od svog poštenog rada izdržava sebe i svoju porodicu. Tako je nekada bilo a tako se i sada čini u većini klasičnih obitelji.

Helem, otac naše porodice je jedno vrijeme radio u inostranstvu. Inostranstvo je za nas haman bilo onostranstvo. Inostranstvom smo smatrali sve ono što nismo voljeli jer nam je inostranstvo uzimalo oca za duži period našeg života. Tako smo nazivali  i daljinu zbog koje je otac morao autobusom ili vozom provesti cijelu noć vozeći se na posao i biti odsutan mjesecima od svoje kuće.  Žalili smo oca kad je poslije 7 ili 10 dana provedenih sa nama polazio od kuće i sa sobom nosio pune kese domaćeg graha i trahane da ih u inostranstvu kuha i sprema u nekim inostranim šerpama, na tuđim šporetima i na tuđoj struji.  Gledali smo ga kako se nevoljko pakuje i sprema, dok naša  mama zavija u papir i u kese komade suhog mesa i nekoliko kovrtanja sirnice ili bureka da se našemu ocu  nađu kada stigne u svoj stan tamo, tamo negdje daleko, u tuđoj zemlji.

Kada smo ga na polasku sa suzama ispraćali, molili smo Boga da nam otac sretno stigne na ciljanu adresu. Znali smo kada prođe jedan mjesec da će doći haber  u nekom od pisama da je otac opet krenuo našoj kući, znači nama u susret . Ovog puta ga čekamo i radujemo se njegovim punim torbama. U njima će bilo kahve za nanu i mamu, konaca i igala za sestru da šije na mašini, parfema , bluza, hlača i krema za nju. Braća će dobiti još jedne  hlače i košulje, slatkiše i slatko voće sa bananama kao đahtalnlukom. Doći će još jedna subota i ponedjeljak pridviđen za očev i majčin odlazak na pijacu i kupovinu najosnovnijih namirnica za kuću. Mijenjaće su se devize, plaćati računi i viđati stari prijatelji.

Tako je to bilo sve dok otac nije otišao u penziju. U međuvremnu  smo i mi poodrastali i počeli se rasipati po svijetu i odlaziti za svojom srećom i nafakom. Iz ove vremenske distance mogu se bolje razumjeti  potezi naših roditelje, njihove sudbine, nastojanja i životne želje. Belćim to nama, njihovoj djeci  sada i nije teško dokučiti, jer smo i mi dobili uloge roditelja koji odnekle dolazimo i koji se nekuda povremeno vraćamo sa kesama i hedijama u njima za našu djecu.

Upamet!