“Zaista je duša sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj
smiluje.” (12:53)
Naša djeca, sinovi i kćeri, ili obrnutim redom, zavisi kako ko voli da
postavlja redoslijed riječi; ona, naša djeca su jedvoček, nešto o čemu se mašta
godinama, nešto što se priželjkuje da dođe na ovaj svijet. Djeca su mirisno cvijeće
naših duša i naših srca. To je evlad koji je rastao na srcu svih naših majki.
Djecu voli imati svako; i siromah i bogat, mlad, a pogotovo star insan,
lijep i manje lijep Božiji rob. Međutim, djecu može imati samo onaj kome to
Uzvišeni podari. Neko ima samo mušku, neko žensku, neko i jedne i druge, a neko
nejma nikako djece. Šta ćemo, to je Allahova mudrost i volja. Nije to do nas.
Svevišnji o tome odlučuje.
Djecu je, čini se nekima lahko odgajati, ako se pod tim misli samo na
ishranu, odijevanje i obijezbjeđivanje krova nad glavom.
Što se tiče odgoja, stvari stoje malo drugačije.
Naši stari djedovi, a pogotovu pradjedovi, najviše su polagali na odgoj
djece i njihovu vjersku naobrazbu. Nije se nikako moglo desiti da djeca ne
znaju pozdraviti dostojno svakoga sa kim dolaze u kontakt. Posebno se cijenio
stid, poštivanje starijih, rodbine i roditelja.
Danas su te kategorije odgoja kod naše djece zanemarene do kraja. Neki
"moderni" roditelji misle da je sa rađanjem, ishranom, odijevanjem i
školovanjem djece, završena briga o tom Allahovom amanetu. Mnogo se daje na
"imidž" u odijevanju naše djece, zatim svirci, odabiru škole,
kupovini stanova i dobrih auta.
Rezultat takvog "kopiranja" odgoja od naših
"susjeda" je osnivanje prvih staračkih domova za naše roditelje.
Starački domovi u muslimanskom društvu, u našoj Bosni! "Rezultata" ima još, a
to je krajnji bezobrazluk naše djece, naših sinova i kćeri prema roditeljima,
majci i ocu.
Možemo pročitati u dnevnoj štampi tekstove o premlaćivanju roditelja, o
pojavi droge i alkohola među našom djecom; dakle, kod naših »maza«, sinova i
kćeri. Nisu rijetki "izleti" od kuće po cijelu noć, a dešavaju se i, »odsustva«
bez znanja roditelja, i po nekoliko dana. Naša djeca nam lažu kada ih pitamo
kakve su ocjene dobili u školi, zašto kasne kući, sa kime se druže, piju li, da
li puše...
Sinovi i kćeri nas "preskaču" u razgovoru, presijecaju, više
"znaju", viču na nas! Gdje to mi živimo, čemu učimo djecu, kako ih
hranimo i čime?! Kako klanjamo i spuštamo lice na sedždu? Jesmo li svjesni
svoje odgovornosti za svoju djecu, za našu djecu?
Isplati li se djecu zasipati sa svim dobrima i komforom kojeg im
pružamo? Hoćemo li za našu djecu odgovarati pred Stvoriteljem kada se sve živo
iskupi na jednom mjestu, tamo na Mahšeru?!
Ko li će nas to spustiti u mezar, i hoće li???
Upamet!
(Iz knjige Nijaza Salkića, 'Mirisi iz nanine sehare')
Ni komentarjev:
Objavite komentar