Sjećate se vakta u kojem je
većina bosanskih sela bila bez asvaltnih
puteva. Muške bosanske glave su pješačile tim namjerno neizgrađenim bosanskim
džadama i putevima koji su načinjeni samo da se po njima Bošnjaci rasele a ne
da se nekada u Bosnu povrate. Teška srca ostavljao je Bošnjo kaldrmisane sokake
i riglovane kuće ukrašene malim drvenim prozorima. Ljeti bi razigrana djeca trčeći
veselo dizala prašinu, to su činili i rijetki kamioni pa bi domaćice nakratko pozatvarale
pendžere. Sa tih pendžera se razlijegala muzika koja se pobožno slušala u selu.
Bila je to emisija ,čestitki i pozdrava', emitovana je subotom i nedjeljom.
Narod je živio na zemlji i od zemlje. Malo je
ko bio bogat a i taj je ,bogastvo' stjecao
mukotrpnim radom. Danju se radilo a noću odmaralo i sijelilo. Poštenje i vjera bili
su na cijeni. Kad bi koji Bošnjo stigao iz ,tuđine', pored ostalog donosio bi i
foto aparat. Svi su se voljeli ,slikati' počev od vlasnika foto aparata pa do rodbine,
djevojaka i mladića. Najvažniji ljudi u selu su bili hećim, muhtar, ćato,
brico, električar, poštar, podvornik i fotograf. Na vašarima i proslavama kojih
je bilo u izobilju, narod je volio ,slikare' fotografe, koji su nafaku
zarađivali od fotografisanja i razvijanja slika.
U tom sada već dosta udaljenom vremenskom
periodu naše domaje Bosne, nastale su vrijedne fotografije. Preko tih slika ponekad
se odškrinu vrata nekadašnje djedovine Bosne, njenih čaršija i sela, džamli
pendžera, šefteli sokaka, bujnih bašči, bostandžiluka, čajri, derneka,
ćepeneka, magaza, vodenica i bogatih hazni i rezbarija na čardacima sačuvanih begluka
i agaluka. Mnogo je onih koji vole zaviriti u taj vakat preko starih slika. Malo
je onih koji hoće sačuvati stari ćilim, džezvu, mangalu, minder, sećiju,
koporan, šalvare, jemeniju, dimije, ćemer, pošu, džemadan i kundure.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar