LICE RODITELJA
Nijaz SALKIĆ
Roditeljska lica. To su lica sa preko 1000 slika. Prva slika pripada sretnicima kada očuju plač svog prvorođenčeta. Druga, kada im se nasmije, treća kada ugledaju prvi zubić a četvrta, kada tatajući mališan prohoda. Ponos roditelji ne kriju i hvale su svuda naokolo, kako imaju natprosječno pametno dijete. Baška slike dolaze kasnije. Od početne jako bogate bojama u kasnijem stadiju slike počinju prelaziti u uobičajene, normalne boje. Zavisno od situacije roditelji ih ili izoštre ili zamagle ovisno u kojoj prilici su napravljene.
Djeca odrastoše. Bože Mili, kako hitro izblijediše slike mališana sa prvom loptom, slike njihovog polaska u školu, upisa u srednju školu i dočeka maturske večeri. Koliko brižnih pogleda i neprospavanih noći roditeljskih ode negdje i zauvijek nestade. Djeca nam konačno odrastoše. Počesmo se navikavati na drugačiji odnos. Više ne pričamo sa majuhnim insanima, krenu nova eglena sa odraslim ljudima. Očuše se i prve varnice i povišeni glasovi, ubjeđivanja i naglas izgovorena roditeljska briga za budućnost djece. Kada autoritativna riječ ne postigne efekat, prelazimo na blage savjete i molbe da nas djeca poslušaju. Dođe vrijeme da nam onih bezazlenih slika dječijih zafali i da poželimo vrijem kada smo dječurliju brižno pokrivali i zašuškavali u njihovim dječijim sobama.
Nastade vrijeme sikiracije, naročito kada nam djeca počeše odlaziti na duže vrijeme od kuće, dali na posao ili dalje školovanje. Nazor skontasmo da nam naša roditeljska riječ baš ne pije vode. Ako nam ne mogu istom mjerom, galamom odgovoriti, često sa suzama ili zatvaranjem u sebe daju do znanja da oni više nisu djeca.
A mi roditelji ne bi bili to što jesmo, da ih i dalje ne gledamo i pazimo kao našu malu dječurliju. Ponašamo se prema njima tako i onda kada pogriješe, kada zapadnu u probleme, teškoće, opet kažemo, neka ih, to su djeca. Kakvi smo mi bili u njihovim godinama oni su dobri. Kakvi god su, naši su, od tuđih nemamo nikakve koristi.
U takvoj egleni i razmišljanju nam godine prolaze a vrijeme nas sve više tare. Kada nam djeca povremeno dođu, mi ih dočekujemo ko kakve predsjednike u svom roditeljskom domu a od njihovih soba pravimo luksuzne apartmane. Tu ih gotivimo, slušamo njihove životne priče, baš kao kakve najljepše bajke. Kada hitro minu dani posjete ponovno ih po ko zna koji put pratimo u svijet. Tada nevoljko prelazimo svoj prag, grlimo ih i ljubimo, govorimo da se paze, da se čuvaju i da nam se javljaju, uz ono obavezno, pamet u glavu.
Kada zamaknu iza prve okuke, krivine, dugo za njima gledamo onim svojim od dočeka i ispraćaja, umornim i brižnim očima. Vraćamo se u praznu kuću i dugo šutimo. Palimo televizor a sve osluškujemo zvuk sa mobilnog i poruku, evo stigli smo.
Hairli, berićetli, nafakali u zdravlju dočekali 1432 godinu i noviju upamtili!
Kullu amin ve entum bi hajrin!
Ni komentarjev:
Objavite komentar