Bure sa šljivovim komom
Hafiz Salih ef. Sivčević, čuveni muderris, upravitelj tuzlanske medrese, poznati vaiz i predavač koji bi s vremena na vrijeme iz Tuzle svraćao u svoje rodno mjesto Vražiće, bio je omiljen među svojim mještanima. Jedne prilike saznavši da je stigao u Vražiće, pozove ga jedan čestiti domaćin na osoljaj (ručak) u svoju kuću. Ovaj alim mu obeća da će mu navratiti iz džamije poslije ikindije namaza. Tako i bijaše. Ikindiju su klanjali sa brojnim džematlijama koji su hrlili da vide svoga muderrisa, za njim klanjaju namaz i čuju koju pametnu. Kada klanjaše i malo promuhabetiše pred džamijom, hafiz je lagahnim korakom krenuo sa domaćinom pričajući i sejreći vražićke mahale i sokake. Blizu kuće domaćin je malo požurio da bi otvorio kapiju od svoje avlije. Otvorivši je uljudno je sa rukom na srcu ponizno je pozvao Hafiza, našim uobičajenim riječima, hošgeldum i bujrum muderris efendija. Ušavši u cvijećem ukrašenu avliju, hafiz je krajičkom oka brzo prešao preko prostranog dvorišta na kome mu je za oko zapelo jedno poveće bure pokriveno nekom krpom koja je ličila ponjavi.
Hafiz je malo zastao kao da će odahnuti, a domaćin mu nije prestajao objašnjavati kada je šta zasadio u dvorištu, kada je zasadio tunju, okalemio trešnju, prenio višnje, usadio krušku kanjušku… Redao je domaćin informacije sve jednu za drugom dok ga lagahno hafiz ne prekide pitanjem. De mi kaži ljudino, kakvo ti je ono bure tamo u dnu avlije. Čovjek se okrenu u pravcu u koji je hafiz rukom upro, malo zastade i zamuckujući kaza da mu je sin ne pitajući ga pokisalio šljive za rakiju. Hafiz ništa ne reče već se lagahno okrenu i pođe ka izlazu, prema kapiji. Poštovani hafize, haj’te ‘vamo, ovdje je ulaz u kuću, eno žena zove na ručak. Hafiz samo mahnu rukom, otvori kapiju i zakorači na put. Domaćin ga sustiže pa molećivim, gotovo plačnim glasom zapita. Salih ef. šta sam ti ružno rekao, de mi kaži i halali mi Boga ti, ako sam ti šta nažao učinio. Hafiz mu samo tiho prozbori, ja ne ulazim u kuću gdje ima alkohola. Jeli to u pitanju hafize moj, pogleda ga veselo domaćin. Ništa ti ne brini, pogledaj vamo reče domaćin i otrka do bureta kojeg svom snagom gurnu a bure se izvrnu i sve iz njega huknu niz bašču. Eto hafize moj, jeli sad u redu? Da, klimnu glavom muderris i njih dvojica zajedno uđoše u kuću.
(Prema kazivanju moga oca rahmetli Ibrahima Salkića)
...................................................................................
Kratki podaci o Hafizu Salihu Sivčeviću
Hafiz dr. Salih ef. Sivčević rođen je 1885. godine u Vražićima, podmajevičkom selu, 6 km. udaljenom od općinskog centra Čelić. Potječe iz zemljoradničke porodice, od oca Abdulkerima i majke Begije. Kao dijete i mladić Salih je učio u mekteb ibtidaiju u svom rodnom selu sve do odlaska u medresu u Brčkom. Tu je takođe vrlo često slušao uzbudljive priče i opise događaja putnika, koji su navraćali u to mjesto, što je znatno uticalo na njegov nemiran duh i odlazak u svijet. Godine 1897., kao mladić od 12 godina, upisuje se u Čačak medresu u Brčkom, koju uspješno završava. Godine 1903. sa svojim prijateljem i vršnjakom iz medrese rahmetli Alijom Livadićem krenuo je u Istanbul. Po dolasku u Istanbul, da bi se prehranili i uštedili nešto novaca za nastavak školovanja, obavljali su uz hodžaluk i različite fizičke poslove. Godine 1904. upisali su se u medresu u Istanbulu, u klasi čuvenog muderrisa hfz. Mehmeda Teufika bin Mehmeda Sabita. Nakon 10 godina slušanja njegovih predavanja, hfz. Salih ef. je 1914. godine (1333. godine po Hidžri) dobio idžazetnamu kojom se "proglašava sposobnim za sva islamska vjerska zvanja". To je takođe ovjereno i od Ministarstva prosvjete (odjeljenje za vjere) Turske i Ministarstva za vanjske poslove.
Ni komentarjev:
Objavite komentar