NORMALNO JE DA BOSNU VOLE NORMALNI LJUDI

Nijaz SALKIĆ

 Bosnu vole normalni ljudi. Vole bolan Bosnu i Hercegovinu i bosanski hajvani. Vole Hercegovinu i Bosnu maksumi hajvanski, a vole je i međedi što se hodajući gegaju. Bosna i Hercegovina i naš lijepi Sandžak, vole se dušom. 

 Jerbo, lijep je to vatan i dobra je zemlja bosanska. Bosnu bolan ne bio, vole raznovrsne tice i tičurine, zato što  je Sandžak, Hercegovina i Bosna, domovina naša, koja hrani, ljulja, uspavljuje i podiže.

 Eheto, svakodnevno viđamo da Bosnu i Hercegovinu i naš Sandžak, vole podjedanako i insani i hajvani. Vole Bosnu, jer je Herceg Bosna lijek za dušu i đulistan, to je ružičnjak mirisni za odmor i razbibrigu. 

 Ako je to što kazah tako, a jest' posigurno, šta onda reći spodobama koji je otvoreno ne vole. Do juče ih domaja Bosna i Hercegovina i Sandžak hraniše, ljuljuškaše, uspavljivaše  i podigoše da budu uspravni, stasiti i prepoznatljivi a danas pljuju na svoju majku.

  Šta im bi da na svoju mater Bosnu puške i strojnice uperiše,  tenkove na nju okrenuše, sve uradiše da je sruše, da je više ne bude.

 Helem, vidljivo je i dokazano je da domaju Bosnu i Hercegovinu vole insani i hajvani i svako ko imalo duše ima. Ma znam ja da u Bosni i Hercegovini i travčice i raznovrne biljkice uživaju i malehni mravi i baje šarene.

 Pitam se samo, kojim imenom nazvati one koji se još uvijek protiv matere Bosne bore, koji je pregrađuju, koji je samo za sebe svojataju, koji se imena svoga bosanskog stide.

 Dugo sam tražio ime za ove spodobe i nisam se ničega pametnog prisjetiti mogao. Uglavnom, Bosna je od zlata, a blata je uvijek bilo i dovijeka biće. Zlato ostaje zlato, a blato je samo blato i ništa više. Ma jeda vrijeme uljepota pa da neki u Bosni našoj konačno skinu opanke.

Upamet!

PARADAJZ MOJE MAJKE

Nijaz SALKIĆ

Naše njive nisu bile blizu. U najbližoj, majka je imala vrt pored potoka.  Babo je najesen pripremao zemlju koja je tokom zime dobro izmrzla.

Uloge u našoj porodici su znane. Babo je zemlju pripremao a majka je vrtnu lijehu uređivala. Na početku bašče rašehatio se krompir, malo dalje, zasijane  kućice graha bez pritki i kućice graha sa pritkama. Tu su i ograđene kućice krastavaca, patlidžana sakriski, bundi i ćurta. Lijehe luka bijelog i crvenog, bile su u centralnom dijelu bašte.

Posebnu pažnju majka je poklanjala redovima paprika i paradajza. Liječila je majka svoja životna razočarenja i probleme motikom i kantom kojom je baštu zalivala. Kako je bašta rasla, sazrijevala i rađala, majka je s njom svakodnevno družila, živjela i živce liječila. Njena bašta je bila njeno ogledalo, njen hizmet, njena pijaca, iz koje je djecu hranila.

Hodajući kroz visoke redove paradajza, omamljivao me je zanosni miris njegovog lišća. Naš paradajz je bio krupan, crven, mesnat i ukusan. Otkinuti paradjz nije mogao stati u moje dječije ruke. Jeo sam ga zatvorenih očiju, uživao u prirodno slanom, zdravom i hranljivom ukusu.

Ukus paradjza iz majčine bašte dugo nisam osjetio. Nedavno u trgovini ugledah paradjz sličan onom iz majčine bašte. Kupio sam par komada i probao.  Ipak, ni po čemu nije ni blizu onom paradjzu kojeg je moja majka svake godine sadila, podizala, zalivala i sa njim do sazrijevanja razgovarala.

Upamet!

VUNENE ČARAPE PRIGLAVCI

Nijaz SALKIĆ

Ima nešto lijepo u nas. Lijepi su nam običaji, lijepi su nam krajevi iz kojih dođosmo, lijepi su nam preci od kojih otpadosmo, lijepe su nam avlije po kojima cvijeće sadismo, lijepi su nam sokacu po kojima ašikovasmo. Bošnjake život nije mazio u proteklih 200 stotine ljeta. Protjerivani sa ognjišta, potiskivani i stiskani, pokušali smo bar običaje i kulturu da sačuvamo. Dobri Bošnjani su bar odjeću pokušali čuvati, ponosno su nosili čakšire od sukane vune i šalvare čiji je kvalitet odgovarao statusu u društvu.

Čestite Bošnjanke su u seoskim područjima nosile dimije od ,,aladže” i ,,šamaladže”- pamučne ili svileno prugaste tkanine, od materijala tamnocrvene ili tamnoplave i bijele boje. Bošnjakinje su same šile svoje haljine, ženske ječerme i kratke ili duge anterije a neke dijelove su pravile i zanatlije - terzije i abadžije. Bošnjaci i Bošnjanke su kroz vijekove sačuvali kulturu pletenja džempera, pulovera, kapa, rukavica a najviše su razvili umijeće pletenja čarapa-priglavaka.

Vuna je tijesno povezana sa životom Bošnjaka. Naša domaja Bosna i Hercegovina i Sandžak, bili su naša domaja i stanište autohtonih bosanskih konja, autohtonog psa Baraka i pitomih ovaca. Od ovčije vune Bošnjanke i Bošnjaci su pleli zdrave, čvrste, tople i predivne čarape. Na njihovim šarama zavidjeli su nam komšije preko Une i Save i Drine, i često naše mustre posvajali i usvajali kao svoje. Komšije su nam krali i uzorke i šare sa čuvenih bosanskih ćilima, koje su naše Bošnjakinje tkale na stanovima koji su krasili zidove u skoro svakoj našoj seoskoj kući.

Čarape su pleli jednako uspješno i Bošnjakinje i Bošnjaci. Radili su to na prelima, sijelima, baš kao čobani čuvajući ovce, na strništima, planinskim proplancima, prevojima i livadama. Tradicija pletenja se i danas nastavlja. I dalje se pletu čarape i priglavci u selima, naseljima i čaršijama u kojima obitavaju autohtoni i predivni ljudi Bošnjaci i Bošnjakinje.

Zato, kada naiđete na Bošnjaka ili Bošnjakinju koji vam nude prelijepe vunene čarape, kupite ih i zahvalite im što održavaju ovčiji fond u našoj domaji a ujedno se pletenjem i prodajom čarapa prehranjuju i održavaju ostanak i opstanak u teškom vremenu koje prati Bošnjake i Bošnjakinje u domaji Bosni i Hercegovini i Sandžaku.   

Upamet!