Nijaz Salkić
Sinoć sam listao stare spomenare i pregledao slike u svom albumu. Listajući i pripremajući slike za stranicu, otkrih majčine slike iz tuzlanske bolnice u Slavinovićima. Duboko me presjeklo, ranilo do srca, kada mi se vratila slika majke onako sićušne i izmučene od bolova januara 2003. godine.
Gledam slike majke, koja me zagrlila, a oči njene izmučene gledaju u mene i hoće da me zadrže kod sebe, hoće da me više nikada više ne puste, hoće da se pobune protiv rastajanja.
Opet mi naumpadoše sve prethodne godine, kada nas je majka zaklinjala da joj se javljamo, pa makar to bilo i pismom jednom mjesečno. Molila nas je i ružila svaki put kada smo godišnje dolazili u svoju Bosnu. Ma nisam ja djeco željna vaših bezova, materijala za dimije i bluze, vaših mahrama, šamija, šećera i kahve. Ja sam djeco željna vas, vaših glasova, vaših lica i zagrljaja.
Gledam je u mislima kako me dočekuje i ruži što kasnim. Mnogo se jadnica brinula da nam se šta ne dogodi. Brine se stara, putevi su dugi a opasnost na svakom kilometru vreba. Sjećam se kako me je dočekivala. Nije me nikad čekala kao što babo dočekuje, kao moja braća i sestre, u hodniku ili da čekaju da se pojavimo na vratima sobe. Majka je izlazila preda me na put, pred kuću, otvarala mi kapiju, grlila me usput i ljubila dok sam ulazio u avliju.
Gledam je, kako me pita jesmo li se umorili, kako su nam djeca, što joj unuk opet nije došao. Još mi odjekuje tekst šaljive pjesme, koju je pjevala pred vratima dok smo mi ljenčarili i spavali ujutro a ona pripravila kahvu pa nas budi da je zajedno pijemo. Kao da ćutim njen glas i pjesmu: »Ustaj Fato, ustaj zlato, spremaj darove!« To nas je budila na prvu jutarnju kahvu, jer nije htjela sama da je pije.
Eto, u živom je sjećanju majka, koja me zove samog u sobu i šapće mi na uho, šuti, nemoj pred njim ništa govoriti (misleći na babu) dok je to šaptala gurala mi je u ruku novčanicu od 20, 30 ili 50 maraka. »Nemoj mama, mi smo dužni vama pomagati, neću uzeti!« »Šuti, i tvoje auto ne ide na vodu.«
Otišla je moja majka na početku februara 2003., a ja još ne mogu da vjerujem da je nema. Sve taj osjećaj potiskujem u sebe ali kada stignem rodnoj kući, dođe mi da plačem, jer nema tamo više one topline, nema više ko da izađe preda me, da mi otvori vrata, da me upita, jesi li se umorio, sine.
Kahvu mi napravi žena, kćerka, sestra, snaha ali nema kahve kao što je mama pripravljala. Sve se kahve pripremaju s vodom, kuhaju se kraće ili duže, piju se sa ili bez mlijeka. Jedino je Majka kahvu pravila sa srcem!
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar