Nijaz SALKIĆ
Znano je da smo mi ljudi u svoj završnici i konačnici putnici. To nam je Uzvišeni još u Ezelu propisao i odredio. Svi smo insani a svaki insan je unikat. Tako, neko se voli zatvoriti u sebe, neko u svoju sobu i kuću, neko u svoj svijet ideja i snova a ja volim brate dragi, zijaret. Volim da mi se dođe a volim bome i druge obići, poeglenisati a dahabetile volim muhabetiti sa rodbinom i srodnim dušama.
Helem, Sarajevom se ne može svaki dan šetati osim da se dođe u Sarajevo i tamo nastani i umećani. Zato sam prilikom zadnjeg novembarskog zijareta Sarajevu poželio da svega vidim i mnogo koraka po gradu napravim. Između mnogih mjesta i dragih osoba koje smo posjetili s veseljem smo se odazvali pozivu Mirsinog punca i punice. Oni imaju stan u sarajevskom naselju Otoka.
Dočekaše nas onako kao se dočekivalo u doba mojih rahmetli roditelja. Bio je to prijem bolji nego u hotelu sa 8 zvjezdica. Usluga na nivou našeg muslimansko-bošnjačkog adeta koji se zasniva na bezbroj prefinjenih detalja i ahlakskih i mertebetskih mustri. Naš stari bosanski adet se najviše temelji na dočeku srcem i jezikom a ne na bogatstvu sofre i pretrpanosti sinije viškom đakonija.
Helem, poslije ukusnog slanog i slatkog jela popismo kahvu razgovorušu. Razdragani i dočekni domaćini nam ispričaše da su u sretnom braku proveli više od 50 godina. Oboje se kunu da su sve te godine zajedničkog života birali najljepše riječi u svom ophođenju i zajedničkom životu. U njihovom braku je riječ svađa zabranjena njihovim bračnim zakonom.
Doista je bilo uživanje provesti nekoliko sati u u njihovim bijelim dvorima na Otoci u Sarajevo. Ja molim Uzvišenog Allaha, s.v.t.a., da ovoj porodici a naročito domaćinima podari ugodan život, berećet i zdravlje u ostatku njihovog boravka na Dunjaluku.
Ni komentarjev:
Objavite komentar