Roditi se u Vražićima ne može svako. To mogu samo Vražićani razumjeti sta znači ponići u mjestu koje ima više od pet ulaza u čaršiju. Jedan ulaz ili izlaz, kako se uzme, vodi prema Šatorovićima, drugi prema Zoviku, treći prema Velinu selu i Srebreniku, četvrti na rijeku Šibošnicu , Humce i Lukavicu, peti prema Brnjiku i Čeliću a šesti prema Dubravicama i Pukišu.
Svaki od tih puteva me osobno veže za neki događaj iz djetinjstva rana, kada sam tim putevima i putićima tabanao i išao u njivu ili na izlet, na teferič ili u kakve pohode u Brčko ili neko od susjednih sela. Bilo koji od tih puteva je za mene bio još jedno iskustvo i doživljaj u upoznavanja i istraživanju ovog svijeta.
Međutim posebno veselje za mene je predstavljao spuštanje i silazak na našu vražićku rijeku kroz mahalu Livadiće i Sarajliće. Da bih dobio dozvolu za odlazak na rijeku, morao sam biti heftu dana haman bez greške i prekršaja. Kada bih na krilima mladosti jezdio kroz Livadiće znao sam da ću na prvoj krivini kod Refika Livadića kuće, možda sresti Omera Sarajlića ili Rifeta Livadića ili možda Muju Livadića, belćim Mahmuta Livadića ili Mehmeda Sarajlića, jal Sulejmana Livadića il' Ahmeta Livadića. Baš njegova kuća je bila zadnja u nizu kuća pred sokakom kojim sam se spuštao i sa kojeg ću ugledati dolinu kroz koju se kao guja vijuga naša rijeka. Ovaj puteljak me podsjetio na djetinjstvo kada sam zajedno sa sestrom prtio vodu za piće i onu u kantama za pranje haljinke.
Lijevo krak puta što se okomito spuštao niz strančugu je put koji je spajao kuće Mehana Sarajlića, dugogodišnjeg podvornika u našoj osnovnoj školi i kuće Taleta i Mehe Sarajlića. Posebno mi je bio drag fini vjernik Tale Sarajlić koji je tu odmah pored sokaka imao svoje imanje i kuću. Da mu se djeca ne bi rasipala podijeli je placeve i svojim sinovima i unucima. Eh koliko sam samo kahve popio kod rahmetli Taleta i njegove dobre hanume koja je inače rodom iz Koraja. Zadnje kuća pored koje sam prolazio bila je kuća Ahme Slomića za kime je bila udata moja rodica Ledžiba. Poslije ove kuće je uski putić prelazio na travnatu ledinu koju je okruživao drvored od voća, šljiva, jabuka i krušaka. Voće me je pratilo sve do Pločja i naseg vodopada i brane vražićke.
A kada sam sa Pločja pogledom zagrlio branu i onu zelenu vodu koja se ljutito i hučeći okomljavala u betonski bazen, u trenucima istinske sreće sav ustreptao i zadovojan onako za svoju dušu bih prozborio. »Hvala Ti Bože, isplatilo se doći i uživati u ovom zelenom perivoju netaknute prirode.«
Selam!
Ni komentarjev:
Objavite komentar