U AKOVU KIŠA U VRAŽIĆIMA ISTO

Nijaz SALKIĆ

Da li se sjećate stare pjesme 'Svud je kiša, svud je blato u Akovu moje zlato'?  Uz tu pjesmu smo odrastali, pjevušili je i izgrađivali svoje mahale sela, varoši i čaršije. U tim našim selima i čaršijama je u bila kaldrma ili sitna kocka na ulicama i sokacima. Proljećem je bilo lijepo i romantično hodati kroz sokake posute beharom i sjediti u avlijama okićenim katmerima, zambacima i kitama jorgovana. Ljeti smo se divili bogastvu od šljiva, jabuka, krušaka, breskvi i kajsija. To voće nam je bilo na dohvat ruke i mogli smo ga koristiti i jesti u svako doba dana i noći čak da ga i ne operemo i bez da bi ga mjerili na kilograme i plaćali za njega.

Kada bi se najednom nebo nad zavičajem zacrnilo  grmjelo bi k'o u kakvom buretu a gromovi udarali naokolo poput kakvog bombardovanja. Bože, kako je pokisla prašina mirisala najljepšim irisom, mirisom zemlje. Poslije kiše trebalo je dva dana da nam se sokaci i glavna seoska džada provehne i prosuši da možemo serbez one đahtalne kundure obuti i krenuti u Zadrugu ili u susjednu čaršiju. Svega smo tada imali, zdravlja i rahatluka najviše, para malo a asfaltnog puta nimalo. Danas imamo asfaltnog puta puno, zdravlja i rahatluka malo, a para tako, tako. Najgore u cijeloj priči je da svakom fali zadovoljstvo.

Upamet!