Nijaz SALKIĆ
Ode i osmi dan ramazana u arhivu naših dobrih ili nedobrih djela. Lijepo vrijeme, malo oblaka i sunca u kombinaciji s vjetrom obilježili su ovaj period ramazana. Kao što je nebrojeno puta kazano u ramazanu su neopisane blagodati i nimeti koje treba ubrati, normalno ako čovjek nije lijen pa da prespava cijeli ovaj mjesec. Ljenost je zaista velika bolest. Vrijeme je poput pijeska kojeg zahvatimo punim šakama sa pješčane kamare. U početku pijesak miruje u rukama a onda počne brzo nestajati između naših prstiju i vremenom ne ostane ništa na dlanovima. Naše vrijeme koje smo dobili rađanjem je poput pijeska, nestaje svaki dan i klizi iz našeg života, svjedno da li mi što korisno radili, ležali, sjedili ili se educirali, njega je svakim trenom sve manje.
PETI BISER-KO ĆE PRVI U DŽAMIJU?
Možete misliti kako tek vrijeme odmiče u mjesecu ramazanu. Neko će reći da je teško postiti a još teže poslije iftara zadržati svježinu i odlučnost da se nastavi sa ibadetom i pođe u džamiju na teraviju. Vrijeme između iftara i teravije hitro mine pa čovjek mora sebe tjerati da požuri I ne okasni.
Helem, ramazanska posjeta džamiji u moje doba bilo je jako zanimljivo. U našu džamiju niko ranije nije mogao doći od Salke Muminovića, starijeg čovjeka koji je bio prvi komšija džamiji. Bilo je i drugih prvih džamijskih komšija a Salko je bio redovan i uvijek prvi. Čak je Salko prije mujezina zauzimao svoje mjesto u desnoj džamijskoj sofi odmah pored zelenog drvenog stuba na kome je bila pričvršćena džamijska kasa. Tu je bila prostrta njegova postekija od ovčije kože i baš je tu Salko im’o svoj mećan I prvi kahn’o svake večeri u našoj džamiji. Normalno, bilo je to vrijeme kad se džamija nije zaključavala, pa i kad bi se zaključavala svi su u džematu znali gdje je veliki gvozdeni ključ.
Iza Salke su džamiju zijaretili mujezin, imam i džematska djeca. Djeca su naročito voljela da slušaju učenje Jasina, takmičili su se koga će zapasti Kulhuvallah, koga Felek a koga Nas. Onim svojim okicama su istraživali po džamiji ko će ih potom pomilovati po kosi, ko će ih pohvaliti ili kakvu bombonu udijeliti. Tekbirala su ta djeca poslije do iznemoglosti a to njihovo tekbiranje je odraslima bilo zanimljivo i davalo im je dodatnu energiju i ljubav prema ramazanu i džamiji.
Nastavićemo inšaAllah!
Ni komentarjev:
Objavite komentar