Nijaz SALKIĆ
Naše bosansko selo je prije agresije bilo u nekom polusnu. Namjerno ili nenamjerno zapostavljanje sela i nebriga države za puteve uslovila je da je selo bilo u pravom smislu selo. Traktore je imao onaj ko je bio zadružni kooperant (čitaj, onaj kome je Zadruga vjerovala na ovaj ili onaj, ideološki način), ostali poljoprivrednici su se snalazili. Imali su uglavnom volovske ili konjske zaprege, ako su ih imali.
Danas sam htio progovoriti o volovskim zapregama kojih je u Vražićima malo ili nikako ostalo. Istini za volju na godišnjim defileima, rijetko na svadbama se primijeti pokoja konjska zaprega sa gumaricama. Lijepo se je razvijati i krenuti putem mnogih drugih bosanskih čaršija. Samo se starina i tradicija treba čuvati. Nekada davno je postojalo zanimanje rabadžija. To je bilo zanimanje je spadalo u one težačke poslove kojima se danas bave uglavnom ljudi koji do boljeg posla ne mogu doći a žive u zabačenim planinskim krajevima. Bilo je u prošlom vijeku rabadžija i u Vražićima. Oni su imali dobre volove i kola a u zimskom period i drvene savone kojima su prevozili hranu, kukuruz i usjeve iz njiva mnogim Vražićanima koji nisu imali svoje arabe.
Vražići su naglo krenuli na put ‘prosperiteta’ izgradnjom saobraćajnica, proširenjem puteva i nasipanjem njivskih dolaza. Staro se rušilo a novo na ‘horuk’ gradilo. Malo je ko razmišljao da je i prohujalo ‘staro’ za neku (u)potrebu i da u starom ima neka vrijednost, hajr i umjetnost.
Od lijepih starih bosanskih kuća nije ostalo skoro ništa. Nikle su moderne zgrade i kućerine po ugledu na evropski modernizam u arhitekturi.
Jedina autentična bosanska kuća koja je u fazi propadanja je Omeragin čardak nedaleo od ‘Doma’. Ima poneka kuća u propadanju i u Livadićima, Omerčevićima i Slomićima. Zanimljivo je da ima naših ljudi koji bi mogli obnoviti kuće ili ih graditi i izgraditi u bosanskom stilu ali niko to ne pokušava.
Ni komentarjev:
Objavite komentar