O LIJEČENJU DUŠA I ISPRAVLJANJU LOŠIH NAVIKA – zadnji dio

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!

Moj Bože, olakšaj, o Plemeniti!

O piscu ove knjige

Ebu Muhammed ibni Ali ibni Ahmed ibni Seid Ibni Hazm, šeriatski pravnik iz Endelusa, neka ga Allah obaspe milošću Svojom, kaže: Hvala Allahu na neizmjernim dobrotama i darovima! Neka je Allahov salavat na Muhammeda koji je Njegov rob i pečat vjerovjesnika i poslanika Njegovih! Činimo pribježište Uzvišenom priznavajući da sam bez moći i snage, pa molim od Njega pomoć da me sačuva od svih strahota i neugodnosti na ovom svijetu, a da me na onom svijetu izbavi od svakog straha i teškoće!

    Ja sam u ovoj knjizi sabrao mnoge misli koje mi je tijekom vremena i promjenom njegovih stanja darivao Darovatelj razboritosti omogućivši mi razumijevanje mijena sudbine i sagledavanje njezinih očitovanja. Utrošio sam u to najveći dio svoga života dajući uvijek prednost sakupljanju toga putem čitanja i razmišljanja nad svim ostalim užicima za kojima teži većina ljudi i nad skupljanjem viška imetka. Istovremeno sam ovom knjigom prezreo sve što sam od toga bio dokučio da bi Allah džellešanuhu dao da se njom okoristi svaki onaj koga odabere od robova Svojih, a do koga ona dođe. Za ovo što sam sastavljajući je svoju dušu zamarao i trud ulagao jer sam dugo vremena samo njom zaokupljen bio neka je čitalac prihvati drage volje. Ja je njemu tako i posvećujem. A kada je dobro prouči i Allah džellešanuhu omogući da se njom okoristi uvjeriće se da mu je to bolje od svih riznica blaga i svakog drugog imetka. Ja se za sve to nadam najvećoj nagradi kod Uzvišenog, jer je moja namjera (nijjet) bila učiniti ono čime će se moći koristiti robovi Allahovi i što će popraviti ono što se od njihova moralnog ponašanja iskvarilo i iscijeliti bolest duša njihovih.

U svemu ovom ja samo Allaha u pomoć prizivam!

O NEOBIČNIM MORALNIM POSTUPCIMA

Razumni ne treba izricati sud na osnovu preklinjanja za milost, pritužbe, lukavstva i prevrtljivosti uplakanog koji se pretvara da mu je učinjena nepravda. Jer, vidio sam neke koji su tako postupali, a zasigurno bijahu nasilnici koji su svaku mjeru prevršili. Na drugoj strani, vidio sam neke kojima je nepravda učinjena kako bijahu staloženi u govoru, bez ikakve pritužbe i nezainteresirani pa je onaj koji se nije udubio u njihovo stanje pomislio da su oni nasilnici. Zato je ovdje potrebno dobro osvjedočenje i da se ne podlegne onom čemu duša stremi, potrebno je da čovjek ne potpadne pod utjecaj trenutačnog stanja ni u prvom ni u drugom slučaju, nego da uvijek teži pravičnosti koju podjednako nalaže istina. U neobične moralne postupke spada također i to što je nemarnost pokuđena, a njezino prakticiranje pohvalno iz razloga što onaj koji je po prirodi nemaran koristi tu osobinu neumjesno i tamo gdje je potrebna njegova suzdržanost. Jer nemarnost je odsutnost razumijevanja istine, pa zato spada u neznanje i pokuđena je. A onaj koji je po prirodi stalno oprezan uvijek koristi nemarnost tako gdje joj je mjesto i gdje je pokuđeno traganje i bilo kakvo temeljito istraživanje. Dakle, pohvalno je pokazivati se nemarnim u cilju dosezanja istine, odbacivanja lakoumnosti, upotrebe blagosti i otklanjanja neugodnosti. Stoga je pohvalno stanje da čovjek pokaže nemarnost tamo gdje je potrebno dok je nemarnost kao takva pokuđeno svojstvo.

Tako je i sa ispoljavanjem i prikrivanjem paničnog straha i sa ispoljavanjem i prikrivanjem paničnog straha i sa ispoljavanjem i prikrivanjem strpljivosti. Ispoljavati panični strah pri udarcima sudbine je pokuđeno, jer je to znak nemoći čovjeka da vlada sam sobom kao i ispoljavanje nečega u čemu nema nikakve koristi. To je pokuđeno i sa stanovništva same vjere, jer predstavlja odbacivanje onog što je potrebno činiti i nespremnost da se dočeka ono što će doći, a što može biti opasnije od onoga u čemu se trenutno jest i zbog čega se taj strah i panika ispoljavaju. Budući da je ispoljavanje straha pokuđeno proizilazi da je ispoljavanje onog što je njemu suprotno pohvalno svojstvo, a to je strpljivost. Njezino ispoljavanje je znak vladanja sobom, odbacivanje onog što je nekorisno, a činjenje onog što je dobro i korisno, i sada i kasnije (i na ovom i na onom svijetu).

Poniženje je vrsta izdajstva, jer može te izdati onaj koji te omalovažava, a onaj koji te omalovažava već te izdao i prema tebi nepravedan bio. Zato je svaki omalovažatelj izdajica, a svaki izdajica nije omalovažatelj. Onaj koji omalovažava neku stvar omalovažava i posjednika njezina.

Samo u dva slučaja je lijepo ono što je ružno u svim drugim slučajevima: prijekor i ispričavanje. Lijepo je nabrajati dobra i spominjati dobročinstva, inače je to krajnje ružno u svim drugim izuzev u ova dva spomenuta slučaja.

Nije sramota ako neko po prirodi svojoj teži nekim porocima makar bili i najgori i mane najveće sve dok to ne objelodani riječju ili djelom svojim. Skoro da to može biti pohvalnije za njega nego što će se pohvaliti onaj kome njegova priroda pomaže da dobar bude. Pokvarena priroda se može samo snagom vrijednog uma savladati.

Bračnu svetost iznevjeriti gore je nego ubistvo počiniti, jer čast je za plemenita čovjeka uzvišenija od imetka. Plemeniti treba da svoje tijelo čuva imetkom svojim, svoju dušu tijelom svojim, svoju čast životom svojim, svoju vjeru čašću svojom i samo vjeru ne smije žrtvovati ni za šta drugo.

Iznevjera u časti gora je nego iznevjera u imetku. Dokaz za to je taj što skoro da se ne može naći neko ko u pogledu časti neće iznevjeriti makar malo i on ostaje među dobrima, dok iznevjera u imetku, bila mala ili velika može doći samo od strane onoga koji je dokraja prezren i daleko od dobrih ljudi.

Po analogiji zaključivati o stanjima ljudi u najviše slučajeva može dovesti do zaključaka lažnih i uglavnom neistinitih. To pogotovo nije dopušteno u vjeri. Oponašatelj (mukallid) je zadovoljan da ga se smatra slaboumnim, ali drži vrlo ozbiljnim da ga se obmanjuje u imetku njegovom. I u oba ova slučajeva grešku pravi.

Ne osuđuje se naivnost u imetku njegovu. To može smatrati vrlo ozbiljnim samo onaj čija je priroda pokvarena, ambicija niska i duša prezrena.

Onaj koji ne zna šta su vrline neka se osloni na ono što mu je zapovjedio Allah džellešanuhu i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, jer su u tome sadržane vrline sve.

Dosta je onoga čega se bojimo pa opreznost od toga bude uzrokom da se u to upadne.

Dosta je tajni koje se prošire zato što se u njihovom čuvanju pretjeruje.

Dosta je okretanja glave koja su sumnjivija od dugog gledanja.

Osnova svega ovoga jest pretjeranost koja je izašla iz okvira umjerenosti, pravičnosti. A vrlina je sredina između pretjerivanja u mjeri i zaostajanja za mjerom. Obje krajnosti su pokuđene. Između njih je vrlina koja je pohvalna. Izuzetak je samo um u kome ne može biti pretjerivanja.

Greška u razboritosti bolja je nego greška u upropaštavanju.

Čudno je kako su vrline lijepe i teško ostvarljive, a poroci ružni i lahko dostupni!

Ko želi biti pravičan neka se zamisli na mjestu svoga protivnika pa će mu se jasno ukazati nepravda njegova.

Razboritost je sposobnost raspoznavanja prijatelja od neprijatelja.

Vrhunac gluposti i slabosti je neraspoznavanje neprijatelja od prijatelja.

Ne prepuštaj neprijatelja svoga nasilju niti mu ti čini nasilje. U tome izjednači njega i prijatelja. Budi oprezan od njega i čuvaj se da ga sebi približavaš ili uzvisuješ vrijednost njegovu, jer tako čine glupi.

Ko izjednačava svoga neprijatelja sa svojim prijateljem u približavanju sebi i uzdizanju malo će ga ljudi voljeti i sam će im olakšati da mu postanu protivnici. Učiniće da ga neprijatelj ponižava i daće mu mogućnost da se protiv njega bori. Prijatelja će tako okrenuti protiv sebe i učiniće da on pristupi skupini neprijatelja njegovih.

Vrhunac dobra je da tvoj protivnik bude siguran od nasilja tvoga i onoga koji te je prepustio njegovu nasilju. Ali približavajući ga sebi činiš potez glupih kojima se propast bliži.

Vrhunac zla je da se tvoj prijatelj ne spasi tvoga nasilja. A prijatelja od sebe udaljava samo onaj koji pameti nema i kome je propast zagarantovana.

Nije blagost približiti sebi neprijatelja nego s njima živjeti u miru, ali uvijek biti oprezan od njih.

Rijetko sam vidio da je neko ko je u mogućnosti bio pa je upropastio ponovo u mogućnost došao.

Čovjekova iskušenja u životu su brojna, a najveća su ona sa pripadnicima njegove ljudske rase.

Zlo koje čovjek nanosi drugom čovjeku veće je od zla koje nanosi ljutim zvjerima i štetnim zmijama. Jer moguće je sačuvati se od zla ovoga što smo spomenuli, ali nije uopće moguće od zla ljudi se zaštiti.

Hvala Allahu, Jednom Jedinom! Neka je Njegov salavat i mir na najodabranijeg roba Njegova – našeg prvaka Muhammeda, njegov častiti rod, drugove i porodicu stalno do Sudnjeg dana!

Kraj!

IBN HAZM EL-ENDELUSI

(994-1064, po Isa, a.s.)

Puno ime ovog značajnog islamskog učenjaka jest Ebu Muhammed Ali ibn Ahmed ibn Seid ibn Hazm el-Kurtubi. Bio je, zaista, svestrana islamska ličnost i bavio se svim islamskih disciplinama u svoje vrijeme, tako da se za njega kaže da je i historičar, i šeriatski pravnik, i muhadis, i književni kritičar, i teolog, i filozof etičar, i donekle, političar. U početku je pripadao Šafijskoj pravnoj školi, da bi zatim postao zahirija egzoterist. I upravo po ovom svom zahirijskom pravcu pročuo se nadaleko i ponio nadimak Ibn Hazm el-Zahiri.

Ibn Hazm je imao iznad svega buran i uzbudljiv život koji je ostavio dubok trag na njemu i kao čovjeku i kao islamskom učenjaku. Tako se s pravom može reći da je dobar poznavalac njegova života i djela bez sumnje dobar poznavalac endeluzijskog čovjeka iz 11. stoljeća. Njegovi biografi dijele njegov život na šest etapa od kojih svaka ponaosob otkriva određene crte njegove ličnosti, ali bitna obilježja tog vremena. Ipak peta etapa je, smatraju oni, najznačajnija od svih drugih jer je u njoj Ibn Hazm najviše naučio i napisao. Djela koja su nastala u ovom razdoblju njegova života i rada spadaju u najznačajnija među onih četiri stotine djela koja je ostavio iza sebe, a koja sadrže blizu osamdeset hiljada stranica. Tevk el-hamama, Fadl el-Endelus, Ibtal el-kijas ve er-re 'j ve el-istihsan ve et-taklid ve et-ta 'lil, El-ahkam li usul el-ahkam, Risala fi usul el-fikh, El-fasi fi el-milel ve el-ehva 've en-nihal, Et-takrib fi hudud el-mantik, En-nasih ve el-mensuh i, na kraju, el-Ahlak ve es-sijar fi mudavat en-nufus čine okosnicu Ibn Hazmova cjelokupnog spisateljskog rada. Ovo posljednje koje pod nazivom Mudavat en-nufus ve tehzib en-nufus ve ez-zuhdu fi er-rezali činimo dostupnim širem krugu čitalaca uveliko otkriva i Ibn Hazma i vrijeme u kojem je živio i djelovao.