Priredio: Nijaz SALKIĆ
ANTUN HANGI - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA
OBIČAJI V - SVATOVI, KINANJE I NIĆAH
Prije nego će se mladenci vjenčati, ode momkov otac ili stariji brat muhtaru i hodži svoga džemata, da mu dade ilmi haber, pismo kojim muhtar tvrdi da se djevojka udaje dragovoljno i bez sile, a hodža da je djevojka punoljetna i da momak i djevojka nijesu u rodu. Naši Muslimani poznaju dvostruko rodbinstvo; rodbinstvo po mlijeku i rodbinstvo po krvi. Rodbinstvo po mlijeku veće je od rodbinstva po krvi. Rođaci su po mlijeku oni ljudi koje je jedna žena na svojim prsima othranila i svojim mlijekom zadojila, ako i nijesu njezina djeca, ili ako je jedno njezino a drugo koje druge žene pa ga je ona njoj za hator, za ljubav, ili za novac othranila. Rođaci po mlijeku ne mogu se nikada vjenčati, dočim se rođaci po krvi mogu, ali u samo vrlo rijetkim slučajevima, uzeti.
Uzeti se mogu i bratučedi ili stričevići, dakle djeca od dva brata ako su djevojčini roditelji poumrli a njoj ostao znatan imetak. Da taj imetak ne propane i ne dođe u tuđe ruke, može se ona kadijinom dozvolom udati za svoga stričevića. U istom slučaju i iz istih uzroka mogu se uzeti i djeca dviju sestara, dakle sestrići, premda se vrlo rijetko događa da ko uzme svoju prvu rodicu, jer je narod uvjeren da takav muž i žena neće imati sreće ni u porodu ni u svome životu. Ako nema zapreke da se mladenci vjenčaju, napiše hodža ilmi haber i preda ga momkovom ocu ili starijem bratu ili komu drugomu muškarcu iz njegove bližnje rodbine. Sa ilmi-haberom ide momkov otac ili brat kadiji. Kada je kadija ilmi haber proučio i vidio da nema zapreke vjenčanju, dade hodži pismenu dozvolu da mladence vjenča. Ta se dozvola zove nićah murasela ili šehadetnama. Šehadetnama glasi u hrvatskom prijevodu po prilici ovako: »Djevojka Fatima, kći Sulejmana Ibrahimpašića iz džemata Fetije, udaje se za Huseina Hodžića iz džemata Hotinca bez ikakve zapreke, to jest obje su stranke zadovoljne i ni jesu malodobne. Vjenčaje ih dakle sa većilima i šahitima obiju stranaka sa mehri-muadželom ili mehri-muedželom.«. Kada je kadija nićah muraselu ili šehadetnamu napisao, udari ozdola svoj muhur kao kadija, a zatim pritisne žig kotarskog ureda kao šerijatskog suda. Nićah muraselu ili šehadetnamu odnese sada momkov otac hodži i na temelju nićah murasele ili šehadetname vjenčaće on mladence.
Ako djevojka nije iz onoga džemata iz koga je momak, ili ako nije iz istoga mjesta, izdaje ilmi haber onaj hodža iz čijega je džemata djevojka. Hodža predaje ilmi haber momkovom ocu ili starijemu bratu, a on ga ili sam odnese, ili ga poštom ili kako drukčije pošalje kadiji, pod čiju upravu i nadzor spada djevojčin hodža. Na temelju toga izdaje djevojčin kadija nićah muraselu ili šehadetnamu i daje onome hodži u čijem je džematu momak, jer vjenčati može samo onaj hodža u čiji džemat momak spada. Sada da protumačimo što je mehri muadžel a što mehri muedžel. Po šerijatu, mora momak da kupi djevojku. Zato prije vjenčanja sastave ugovore o nićahu, to jest o svoti uz koju će se djevojka momku prodati i za koju će za njega poći. Siromašniji se nagode i vjenčaju obično uz 12.000 akči ili šezdeset turskih groša, što čini po našem novcu deset kruna, jer je akča vrlo malen novac; tri akče vrijede samo jednu paru. Kod bogatijih ljudi plati momak djevojci mnogo više. Neki se vjenčaju uz sto, dvjesta ili više stotina hiljada akči, neki uz stotinu, pa i hiljadu dukata, već kako je koja kuća imućna.
Ako momak djevojci prije vjenčanja plati ugovorenu svotu, zove se to mehri muadžel, a ako se vjenča na priček, zove se mehri muedžel. Strogo po zakonu, ne bi se momak smio vjenčati dok nije isplatio ugovorenoga nićaha, ali se je uobičajilo da se vjenčaju i bez gotovoga novca. Zato, ako momak uzme djevojku uz mehri muedžel, to jest na priček, pita je kada k njoj u halvat uđe: »Hoćeš li me ženska glavo čekati do toga i toga vakta, vremena?« Djevojka obično pristane i tako postane njegova žena. Jerbo Musliman mora da ženu formalno kupi, naravno je da joj je gospodar i da ga ona mora u svemu slušati.
O nićahu, bilo to po mehri muadželu, ili mehri muedželu, ugovara se uvijek prije vjenčanja zato da žena bude sjegurna ako je muž pusti jer Musliman može, kako rekosmo, ženu pustiti kada hoće i zašto hoće. Ako ju je dakle pustio bez njezine krivnje, mora joj platiti nićah, kako su to prije vjenčanja ugovorili. Ali ne samo da joj mora platiti nićah, nego joj mora kroz tri mjeseca i deset dana idaru davati, to jest on je mora kroz to vrijeme hraniti i odijevati. Ako je žena iza rastave ostala trudna, mora on, kada ona rodi, i djetetu do pete godine idam davati ili ga k sebi uzeti. Po šerijatu dijete je muževo a ne ženino i zato, čim se rodi, može ga on ženi s kojom se je rastao uzeti i kojoj drugoj dati da ga othrani.
Derviš-beg je nićah izbrojio,
Pa je svojoj ljubi govorio:
»Kupi ruho koje si nosila
Vodi roblje koje sidovela,
Ostavi mi do tri sina moja.«
Ona ga moli da joj dade bar najmlađega sina, ali joj on veli:
»Ja ti sina nijednog ne dadem,
Jer ih dov'la ti nisi od babe.«
Kada je dijete navršilo petu godinu, može mu otac i dalje idam davati, a može ga se i odreći, i onda prestaju sve obveze naspram matere i djeteta. Zbog toga ne smijemo ipak misliti daje žena sasvim ovisna o volji svoga muža. Ima slučajeva da muž zamrzi na ženu pa bi se rado s njom rastao, ali ne može toga učiniti ako ona na raspit ne pristane. Što više, u tom slučaju mora joj on ostaviti njezinu sobu sa svim stoje u njoj, a mora joj i cijeloga života idaru davati. Ako žena zamrzi na svoga muža i neće da s njim više živi, te je od njega otišla, ne može se je on ipak odmah odreći, nego je mora tri puta kući zovnu ti, a tek ako mu se i na treći poziv ne odazove i kući ne dođe, prestaje mu biti žena i onda ne mora on ni njoj ni njezinom djetetu, ako je iza njega trudna ostala, idare davati.
Ako Allah da, nastavićemo!
Ni komentarjev:
Objavite komentar