Priredio: Nijaz SALKIĆ
ANTUN HANGI - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA
OBIČAJI V - SVATOVI, KINANJE I NIĆAH
Ako se muž kašnje pokaje i zaželi da opet živi sa svojom bivšom ženom, nije dosta da je kući pozove, nego se mora s njom ponovo vjenčati, kao da mu nikada žena bila nije. Kod svakoga vjenčanja mora i momak i djevojka imati svoga većila, zastupnika. Momak izabere koga prijatelja, brata ili ronaka pa ga umoli da mu većili, da ga naime kod vjenčanja zastupa. Svaki većil mora imati po dva šahita, svjedoka, koji će kod vjenčanja potvrditi da su iz momkovih ustiju čuli da je on onoga u istinu i u njihovoj prisutnosti povećilio.
Djevojka mora također da ima svoga većila i šahite, jer kod vjenčanja nema ni momka ni djevojke, nego većili u ime njihovo i umjesto njih govore. Da momak i djevojka nijesu kod vjenčanja, uzrokom je, što sam već na dva, na tri mjesta naglasio, dobar kućni uzgoj i poštivanje starosti, pa se i momak i djevojka stide svojih otaca, rođaka i drugih starijih i odličnijih ljudi koji su kod vjenčanja. Djevojčin je većil uvijek koji bliži momkov rođak, koji je može vidjeti, dočim momkov većil može biti svaki čovjek koga je on za to umolio. Kada su obje stranke našle svoje većile i šahite i kada su sve za vjenčanje spremile, stanu pozivati svatove.
U svatove pozovu obično toliko ljudi koliko ih samo počastiti mogu, jer čim su veći svatovi, tim je veća čast mladencima i njihovim roditeljima. Svatovi se sakupljaju skoro uvijek u momkovoj kući i onda krenu velikim veseljem, bukom i vikom po djevojku. Sa svatovima ide po djevojku momkov otac, zatim sva njegova braća, rođaci i prvi prijatelji. Momkova mati i sestre ostaju uvijek kod kuće.
U prijašnja vremena, dok su otmice djevojaka bile na dnevnom redu i dok su po gorama i klancima »carevali vuci i hajduci«, zvali su u svatove još više znanaca i prijatelja. Svi svatovi bili su do zuba oboružani, da budu spremni za svaki slučaj. Prema narodnoj pjesmi ima obično hiljadu svatova:
“Svate kupi beze Mustaj-beže;
Od hiljadu više nijednoga,
Od hiljadu manje nijednoga. “
Ili: „Sto barjaka, hiljadu junaka.“
Osobito je trebalo biti na oprezu kada su svatovi prolazili kroz šume i planine i kroz »klance jadikovce«, gdje bi ih hajduci ili takmaci lako zaskočiti mogli. Hercegovci vode djevojku, a kada su došli pod planinu, veli im Suljo barjaktar:
»Stanite braćo u zelenu lugu,
Idem prvi u goru zelenu,
Da ja vidim ima l' ko u gori,
Da ne ginu kićeni svatovi.«
Ko ide u svatove, oblači se kao i na Bajram, u najljepše odijelo.
Narodna nam pjesma vrlo lijepo i slikovito opisuje svatove:
“Ja kakvi su mostarski svatovi!
Svi u srmi i u suhom zlatu,
A junaci bolji od boljega. “
Kada svatovi krenu po mladu i kada ju vode momkovoj kući, pjevaju i podcikuju, svirale sviraju, bubnji udaraju, a puške pucaju na sve strane:
“Kad su svati otlen polazili,
Zasviraše jasni davulbasi,
Zakucaše bubnji limenjaši,
Zapucaše puške kraj divojke. “
Ako je djevojka u komšiluku, odu svatovi pod večer pješke po nju i pješke je momku dovedu. Ako je djevojka u drugomu gradu ili selu, posjedaju svatovi u kola i krenu kolima po nju. Isto tako idu kolima po djevojku i onda ako je ona iz istoga mjesta, ali nije iz istoga džemata ili sokaka iz koga je momak.
U prijašnja vremena, dok nije bilo željeznica, dobrih cesta i puteva, svatovi su skoro uvijek jašili. Još i danas jašu svatovi u onim predjelima gdje su samo pješački ili konjski putevi. I djevojka jaši kada je svatovi povedu takim krajem, a sjedi na konju kao što i muškarci sjede.
Kada svatovi dođu djevojačkoj kući, idu muškarci u ahar, dotično u selamluk, a žene i djevojke u harem. Muške svatove dočeka mladin otac, brat ili koji drugi muškarac iz bližnje rodbine. Ženske svatove neće nikada dočekati djevojka ili njezina mati nego djevojčina tetka, strina ili koja druga rođakinja. Ženske svatove uvedu obično u najljepšu, takozvanu šikli odaju. Kad su se ženski svatovi sastali sa domaćicom i drugim ženskim ukućanima, pitaju se za zdravlje.
Iza toga upitaće jedna drugu za muža i za djecu po prilici ovako:
»Kako ti je Ibraga?
Što radi ono dječice?
Kako Mejra? Juso? Hasan?«
— i kako se već sva njezina djeca zovu, a ona na svako pitanje odgovara:
»Dobro hvala Bogu. Kako ti?«
Muškarci se pozdravljaju kao i u kahvama ili na sijelima, ali nijedan, ako nije u najbližem srodstvu, neće upitati drugoga za ženu ili za odraslu žensku djecu, jer bi ga time uvrijedio.
Ako Allah da, nastavićemo!
Ni komentarjev:
Objavite komentar