PAKOVANJE

Nijaz SALKIĆ

Čovjek ne voli mijenjati okolinu. Kad se jednom navikne na određeni ambijent insan ga želi dovijeka imati i na njemu svoj pečat ucrtati. Ipak čovjeku se desi da makar godišnje nekud otputuje. Tada se ustajala atmosfera domaće okoline zatalasa a nabrana paučina u stanu, mahali i dvorištu za trenutak pokida.

Rob navika i nadanja se konačno otisne iz svoje žabokrečine i na svoj leteći čamac  počne tovariti stvari koje će mu trebati za deset, petnaest ili u vrhglave mjesec dana odsustva iz mjesta stanovanja. Obično se na odmor nosi mnogo više predmeta, odjeće, obuće i hrane nego što je stvarna potreba.

Zbilja je čovjek zaboravno i biće  sa slabom procjenom vremena, vrijednosti i relacija. Na kratko putovanje se vuče ogroman prtljag a za put u vječnost vrlo malo i skoro ništa stvari. Insan misli da na putu prema vječnosti postoje benzinske pumpe i uz njih trgovine i bankomati pa se može neponeseno donamiriti i dopuniti.

Vjerujem da ste upamtili puno insana što pođoše na kraći a taj put ih odvede u najduže i posljednje dunjalučko putovanje. Eto jedan je pošao na odmor u Bosnu misleći da će po povratku s puta platiti struju, vodu i ratu za kredit. Taj ihtijar imade saobraćajnu nesreću. Drugi je želio trgovinom poboljšati svoj budžet pa se nadao kad robu sretno proda da će tim novcem dovršiti kuću. Strefio ga je infarkt a kuća ostade nedovršena.

Koliko je mala crta između dunjaluka i ahireta, života i preseljenja, vidi se po tome koliko je nove odjeće i odijela ostalo u ormarima, a koliko cipela ostalo neiznosano. To je samo zato što sahibije-vlasnici te odjeće i obuće nisu znali sebi karara pa sada njihovu zaostavštinu harcaju njihovi nasljednici.

Upamet!