IDU DANI

Nijaz SALKIĆ

Stiže nam mjesec u kome lipe mirišu. Trešnje su uveliko počele, a jagoda ima na svakom koraku i to za bagatelu. Nekada davno u pekmezovom vaktu, mjeseci juni i juli su bili bogati događanjima za sve uzraste. Mladi su se veselili teferičima i proslavama a stariji konjskim i pješačkim trkama. Stare nane i djedovi su voljeli čuti udaranje u bubanj a draga im je bila piskava svirka zurlaša koji su pratili bubnjare.

Onoga prijašnjeg više nema. Sada je sve drugačije. Zbilja ni sahati današnji nisu k'o prijašnji. Vaktile su u bogatijim kućama na zidovima visili sahati na navijanje sa tokmacima i pticom koja bi 'izlijetala' iz male kućice na vrhu sata na svaki puni sahat. Ako ćemo pravo govoriti ni današnje vrijeme nije kao ono njekad. Ovo vrijeme Evropljani 'pokvare' u martu da bi ga neđe krajem oktobra 'popravili'. Kako se ljudi brinu za vrijeme vidimo svi kako nam je.

Helem, ja jedno znam, dani idu i prolaze ne štedeći nikoga. Prolaznost vremena se ogleda na licima dragih i nedragih osoba koje često i malo rjeđe u svom životu susrećemo.

Upamet!