ŽIVOT SVAKDANJI

 Nijaz SALKIĆ

 

UHODANI PROFESIONALIZAM 

 

Sve je danas izgleda automatizam. Hljeb se mijesi po šablonu, slaže u kalufe i peče po tekućem traku. Pita se razvija i sa jufkom se kuhari igraju bacajući je u zrak da bi se jufka bolje razvukla. Kada se ispeče, kruh se stavlja u korpe i sanduke i baca kao kakav predmet. Ribe se love u tonama. Mnoge se 'obrađuju' na brodu. Sijeku se glave još živim ribama i onako dok se još mrdaju i praćakaju razrezuju se, sole i bacaju u led. Žive rakove tek iz vode izvađene bacaju u velike tave sa provrelim uljem. Žive kokoši i piliće vezuju za noge i puštaju ih na hiljade po tekućem traku da im za koju minutu roboti otkinu glave. Ne čeka se da nesretne životinje umru, mašine ih režu, sjeckaju, gule, pore, vade drob i slažu na kamare a meso još igra.

Helem, sve je danas robotizirano. Izgleda da nema niti jednog poziva i zanimanja da se posao odrađuje po tabijatu, po meramu, po propisima etike i samilosti, makar se i o životinjama radilo. Vjerovatno će uskoro doći vakat da će se i sa ljudima raditi kao sa predmetima, bez samilosti, bez poštovanja, bez najmanje etike. Ako se još (možda) ne izigrava, poigrava, eksperimentiše i vježba sa živim i na živim ljudima, onda će se vjerovatno sa preminulim raditi i igrati bez najmanjeg poštovanja, bez obzira što bi se trebalo pokazati poštovanje makar i mrtvom čovjeku zadnji put na dunjaluku.  

Upamet!