Helem, Hadži Mehmed ef. Osmić rođen je
1896. godine u Brodu kod Brčkog od oca Omera i majke Fatime. Još u najmlađim
danima otac otkriva sklonost svoga sina za imamskim pozivom i upisuje ga u
"Čačak" medresu u Brčkom, gdje uči pred uvaženim muderrisima tog
vremena.
Poslije završene medrese radi jedno vrijeme
kao muallim u Brčkom, a kasnije službuje u džematima: Atmačici, Trnava,
Klokotnica, Stanić rijeka, Ratkovići i Čande, odakle odlazi u zasluženu
mirovinu.
U svakom džematu gdje je službovao kao
imam, h. Mehmed ef. angažovano radi i daje veliki doprinos razvoju vjerskog
života i postiže zapažene rezultate. Njegova otvorenost, toplina i nadasve
human odnos prema ljudima, odlike su koje su ga krasile, a ljudi sa kojima se
susretao i radio, izuzetno su ga cijenili.
Ovo što sam naveo iz biografije našega
Mehmed ef., su normalne osobine jednog narodnog, bosanskog imama. Međutim
Mehmed ef. -Brođo imao je nešto drugo što ga je razlikovalo puno više od drugih
imama i hodža.
U vrijeme kada je radio i djelovao kao
hodža, Tito je bio haman "božanstvo", neuzubillahi, kod većine našeg svijeta. Za Titu su bilesi govorili da je nakav evlija i čak da po svom
ponašanju nadmašuje neke muslimane-vjernike. Međutim, Tito je pedesetih godina
zabranio vjeronauku, mnoge mejtefe i vakufe oduzeo, a imame zatvarao.
Karakteristično za našega Mehmed ef. je
bilo to što je znao procijeniti vrijeme i prilike pa je znao puno toga što obični
svijet nije nikada skontao. Vršeći imamsku dužnost proživljava sve strahote
drugog svjetskog rata. U tim burnim danima sprema sina Zekerijaha u narodno-oslobodilačku
borbu - sprema ga u partizane. Mladi Zekerijah bio je borac 12. slavonske
brigade. Prilikom oslobođenja rodnog grada Brčkog, zarobljen je i strijeljan.
Drugi sin Abdurrezak isto je učesnik NOB-e. Preživio je rat da bi nedugo
poslije oslobođenja umro.
Svu djecu je Mehmed ef. školovao, a rah.
Abdurrezak bio je učenik Behram-begove medrese u Tuzli. Svoju roditeljsku
dužnost časno je obavio. Za života tri puta je išao na hadž. Kad god je bio u
prilici svojim prilozima pomagao je medrese. Ulagao je svoja sredstva za
popravku puteva, dovod vode, podizanju javnih česmi i drugih hajrata.
Ono što se mene posebno dojmilo kod
starijeg kolege, jeste njegova vedrina i spremnost da uvijek savjetuje i nađe
duhovita rješenja za one koji su to od njega tražili. Sa druge strane nije se
bojao medijske torture nekadašnjeg režima, potcjenjivanja i ismijavanja
vjerskih službenika. Dobro znam da se u ono vrijeme ahmedija (kapa imamska)
nije mogla nositi osim za vrijeme vjerske službe.
Mehmed ef. je ahmediju nosio u svakodnevnom
životu. Nju je nosio šetajući čaršijom, po selu, u autobusu, s ahmedijom je
ulazio u općinu, sud i kud god bi hodao.
I ne samo da je ahmedija bila njegova prepoznatljivost,
poznat je bio po dugoj, bijeloj, gustoj
i lijepo njegovanoj bradi. Oboje mu je veoma lijepo pristajalo i uklapalo se u
predodžbu o ponosnom i stasitom imamu - hodži.
Puno je anegdota o "Brođi",
kao što je i ova:
Pričaju da je pedestih godina bilo nemoguće
kretanje iz grada na selo i obratno, zbog nedostatka prevoznih sredstava.
Vjerski službenici su po potrebi svoje službe bili prinuđeni putovati u razna
mjesta. Tako je i rahmetli Brođo poslom iz Čelića morao u Lopare, ondašnju
općinu. Kada je obavio posao stao je pored puta sa još nekim ljudima da sačeka
slučajno vozilo (najčešće kakav kamion), da se prebaci do Čelića. Čekajući, vrijeme se oteglo. Kada je nade
nestalo, zaustavio se jedan kamion.
Goropadan i nekulturan šofer videći brojne
"putnike" kako čekaju da "uskoče" u prikolicu, proderao se
na putnike da se popnu na kamion osim hodži Brođi. Videći hodžu i njegovu
ahmediju, dreknuo je:
- Vi
ulazite a ti nećeš!-
- Kako neću,
moram se prebaciti u Čelić!
- Rekao
sam ne; i kvita, uzviknuo je šofer!
Ostali su ponizno zamolili šofera da ga
primi, obećavajući ovo i ono, samo da pusti i hodžu u kamion.
Šofer je u
jednom trenutku popustio i dreknuo, penji se!
Penjući se
Mehmed ef. je dodao poluglasno: ,Samo da
me nisi primio, ja bih znao šta bih učinio' !
Šofer koji
je jedva dozvolio da se hodža ukrca na kamion, dreknu i dohvati željeznu šipku
- kurblu i reče: ,Šta bi to ti učinio 'odža! – Zini, da čujem! Ma morao bih pješke
druže, odgovori Mehmed ef.'!
Ili ova:
Mehmed ef. Osmić pošao iz Vražića u Brčko
za vrijeme Drugog svjetskog rata na pijacu na zaprežnim kolima u kojima je bilo
i muškinja i ženskinja. Negdje u putu zaustave ih četnici, istjeraju sve iz
kola, pootimaju što su htjeli, a hodšu potjeraju u jarak.
"Ruke u vis, 'odža!" narediše, Hodža
digne ruke, a četnik zapovijedi: "Zini"!
Hodža ne otvara usta.
"Zini" da pucam!" prodera se četnik.
"Kakva je to oklepčina, koja nije u
stanju sama sebi ni rupu napraviti, nego da joj ja rupu pravim", kaza hodža.
Četnik je spustio pištolj i rekao:
"Hajde, đavo te odnio!"
Ima mnogo anegdota o rahmetli Brođi, za
kraj bih još dodao, da su djevojke u Vražićima i okolini praveći Ćeteniju
(slatko, koje se pravi za vrijeme najvece zimske hladnoće, na sijelima), zbog
guste Brođine brade, upravo činile nijet da ćetenija bude tanka i duga, bas kao
i dlake u hodžinoj bradi.
Mehmed ef. Brođo je umro u utorak, 24.
septembra 1985. godine, - uoči Jevmu-Ašura 1406. godine u Brodu kod Brčkog, u
89. godini života. Iza sebe je ostavio svoje najdraže, hanumu Nailu, sinove
Mevludina i Muhammeda, kćerke Zurijetu, Zinetu, Fatimu i Fahiru.
Malo je danas takvih vedrih velikana bošnjačkog
duha, kulture i ponosa, u našoj Bosni ponosnoj. Neka ovaj moj kratki osvrt na
postovanog kolegu i legendu brčanskog kraja, bude nekakav doprinos da se ovakve
veličine Bošnjačke, ne zaborave.
Upamet!
Nijaz Salkić
Ni komentarjev:
Objavite komentar