Nijaz SALKIĆ
Put u Sarajevo
Na putu u Sarajevo kratko smo se ustavili u Vražićima da malo predahnemo, odmorimo se i usput vidimo stare prijatelje i rodbinu. Brat i snaha poželješe da mi prave društvo i usput obiđu svoju rodbinu u Sarajevu. Dogovorismo se i ujutro dotjerah, očistih, izglancah, pritegnuh kolane svog »konjića« i lagahno se otisnusmo preko naše bosanske zelene i opjevane planine Majevice, putem prema Tuzli.
Tuzla nas dočeka raširenih ruku, slana od soli i kisela od uglja. Neuobičajeno toplo vrijeme pogodovalo je prijatnoj atmosferi tokom vožnje. Tuzla je zbilja lijep grad, naročito u postagresijskom i poratnom vremenu.
Svuda nove građevine, lijepe bijele džamije, a jedino insana obuzme tuga kada vidi recesijsku bijedu koja hara našom zemljom, Tuzlom pa i cijelom Bosnom.Opet čovjek uzdahne kada prolazi novim tuzlanskim i izbjegličkim naseljima u kojima se pate naši muhadžiri koji su morali ostaviti svoje popaljeno i porušeno Podrinje. Prokleti bili dušmani, Allahu, plati im istom mjerom, ti znaš kada ćeš i kako ćeš.
Tuzlu napustismo preko Husina i lagahno počesmo kliziti živiničkom općinom. U ovom mirnom i pitomom kraju kao da se život ustavio. Svuda prostrana polja, livade, bosanske stare »na četiri vode« kuće, pokoje stado mirno objere nafaku na zelenim livadama i proplancima sela živiničkih i nane u dimijama i po koja konjska zaprega, to je kolorit koji obilježava Živinice. Dogovorismo se da ćemo kahvenisati u pitoreksnoj varošici Stuparima, nadomak bosanskog divnog grada Kladnja.
Stupari imaju podosta historijskog naslijeđa, kako iz Rimskog perioda, tako i iz naše bosanske povijesti, osobito su poznati stećci naši predaka, dobrih starih Bošnjana. Ustavismo se pred jednim od usputnih restorana. To je lijep i moderan kutak za predah i odmor.
Popismo pravu našu, bosansku kahvu i nastavismo put preko Olova, Semizovca gdje prođosmo pored benzinske pumpe našeg poznatog pjevača Halida Bešlića. Putem kroz Vogošću brzo se spustismo u Sarajevo. Naša prijestonica nas dočeka raširenih ruku, širokih ulica, prostranih bulevara, zelenih trgova, bijelih džamija i starih zgrada. Rekosmo, Bosna je ovo pobro, ovo je ono što smo mi, a mi smo ovo što sada gledamo.
Dočekaše nas prijatelji, bratova svastika. Kahva, kolači i ručak. Predveče nađoh svoje rođake na Alipašinom mostu. Srdačan razgovor, sijelo, muhabet, večera i dugi razgovori. Dogovorismo se za sutrašnji dan i legosmo u bosanski krevet koji ne bi bio naš, da nema još i bosanski jastuk i bosanski jorgan.
Nastaviće se!
Ni komentarjev:
Objavite komentar