HODOLJUBLJA-U LUKOMIRU NAKON 40 GODINA

Nijaz SALKIĆ

O Lukomiru su u zadnje vrijeme (zadnjih 20 godina) napisani kilometri redova u novinskim stupcima. Da su i sada u upotrebi filmovi za fotoaparate, razvijači filmova i fotografija bi pare zaradili. O ovom selu su pisane i studije, odbranjeni magistarske i doktorske disertacije a snimane su serije, dokumentarci i pravi filmovi. Ja neću previše o ovom selu, niti ću »krasti« nečije reportaže, podatke ili fotografije. Kao i do sada u svojim tekstovima i na ovim stranicama hoću što više biti originalan i svoj. Evo jednog kurioziteta kojeg dijelim sa vama.

U Lukomiru nakon 40 godina

Imao sam nekih 16 godina kada su me kao učenika 1. razreda Gazi Husrefbegove medrese poslali na praksu na područje Odbora islamske zajednice Konjic.  Bila je to 1970. godina a kasna jesen kao i danas. Istini za volju nisam baš morao u prvoj godini na ramazansku praksu, ali videći da neke kolege iz mog razreda idu na »praksu« i ja se potrudih i dobih angažman. Vozeći se vozom iz Sarajeva prema Konjicu, znao sam da idem u neko selo blizu Konjica.

Po dolasku u Konjic, obratili smo se vjerskoprosvjetnoj službi koja nas je srdačno primila. Kazali su nam kakve nas aktivnosti čekaju, podijelili nam ramazanske blokove za zekat i s. fitr i predali nam dekrete od Mešihata i dozvolu od tadašnjeg Sekretarijajta za unutrašnje poslove (MUP-a) da možemo nesmetano obavljati vjerske obrede. Svaki od pristiglih softi (učenika) na praksi je dobio nekoga ko će ga odvesti na odredište. Ja sam dobio čini mi se trojicu ljudi. Nekako iza podne krenusmo na put. Kada smo napustili grad počeo sam polahko gubiti samopouzdanje. Znao sam da ne mogu dobiti gradsku džamiju ali sam očekivao da ću bar biti blizu grada. Na izlasku iz grada krenusmo uzbrdicom koja me sve više počela umarati. Kada se i drugi sahat istrošio poče me hvatati neka apatija i razočarenje. Treći sahat od početka puta poče opadati mrak. Nisam smio ni upitati kada ćemo stići a moji saputnici su me tješeći hrabrili da samo što nismo stigli. Kada sam shvatio da sam daleko od grada molio sam dragog Boga da ondje gdje idem ima elektrika, radio i ostalo što uz to ide. Kazaše mi nakon 3 i po sahata da samo što nismo stigli ali da malo pripazim da ne skrenem s putića jer je ispod neka provalija. Suze mi same krenuše niz obraze. Hvala Uzvišenom što je mrak bio pa me nisu moji saputnici vidjeli kako plačem. Sam sebe sam korio što sam pristao da idem već u prvoj godini na ramazansku praksu. Dok sam tako sam sa sobom borbu vodio, čuh glasove oko sebe. »Stigli smo efendija,« reče mi moj vodič. »Ovuda kreni, pazi sagni se malo da se ne udariš u glavu.«

Uđoh u neku zadimljenu prostoriju. Zaslijepi me svjetlo koje je dopiralo sa zida na kome je bila lampa petrolejka i fenjer.

»Znači to je to, nemaju ni struje,« prođe mi kroz glavu.

»Hajde ovamo, ustali su svi u sobi, prođi gore,« govorili su ljudi u zadimljenoj sobi.

»Efendija, evo ovdje sjedi.« Posadiše me kod (valjda)  najuglednijeg čovjeka u sijelu.

Te večeri uoči ramazana su me redom svi ispitivali.  Kako mi je ime, kako je ime mome ocu, majci, koliko imam braće i sestara, odakle sam, koji sam razred.

Domaćića prekide razgovor pitanjem: »Efendija, hoćeš li prvo jesti ili ćemo kahvu?«

Tiho, onak sebi u njedra smrsih: »Ja bih malo da prilegnem jer sam se umorio.« Tako je povikaše mnogi u sobi.

»Evo efendija, hajde ovamo, ima raspremljen ležaj.« Legao sam u u postelju i u onom mraku zaplakah u sebi, a najrađe bi na sav glas, ali me bilo stid onog naroda, što je sjedio u drugoj sobi.

Sutradan smo zapostili a ja prije podne izađoh da vidim gdje sam to došao na ramazansku praksu. Preda mnom se ukaza planina sa jedne, sa druge i sa treće strane. Nekoliko desetina kuća prekrivenih šindrom nalazilo se na jednoj uzvišici.

Iza ikindije toga dana poče padati snijeg. Isprva sitan a pred akšam onaj krupni, hljopo. Klanjah prvu teraviju u jednoj od kuća, ni danas ne znam kojoj. Pitaše me džematlije da li ću spavati u jednoj kući 30 dana ili u 30 kuća po jednu noć. Odabrah ovu drugu opciju.

Teravije i ramazan

Ramazan je mjesec odabran. Začas prođe 7 dana u učenju Kur'ana (mukabele), sehuri, iftari i teravije koje su najprepoznatljiviji segment  ramazana. Upoznah i sprijateljih se sa dječacima i momcima mojih godina. Jedne večeri mi moji omladinci rekoše da će poslije teravije u njihovoj osnovnoj školi (4-ro razredna) biti omladinsko sijelo, pa i mene efendiju zovu da im se pridružim. Vele, biće tamo cure, omladina i pokoji stariji, pa je red da se i efendija tamo vidi.

Me nemojte mene tamo očekivati, nisam ja za to, pokušavao sam se izvući. Ustvari volio sam i ja druženje, ali sam u tim godinama bio stidljiviji od kakvog djevojčurka što nikad nije stala s momčićem. Kada bi me kakva curica slučajno ili namjerno pogledala u oči, ja bih se zacrvenio ko' haspurlija i dobio bih farbice ko' bulka.

Ma ne sikiraj se efendija, sa nama ćeš biti, sve ćemo ti kazati kako to ide. I još ti ovo moramo kazati. Koju god curu begenišeš večeras na sijelu, ona mora s tobom poašikovati, makar i momka imala, taki je ovdi običaj.

Nastaviće se!