Nijaz SALKIĆ
لَقَدْ كَانَ لَكُمْ فِي رَسُولِ اللَّهِ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ
Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor (Al-Ahzab,21)
Sjećam se sijela nekadašnjih. Sijela su birvaktile imala veliki socijalni, psihološki, kulturološki, vjerski, emocionalni i pedagoški značaj. Sijela su preteče današnjih okruglih stolova, tribina, udruženja, kulturnih, vjerskih i drugih manifestacija i raznih »koola« (lovačkih, »mokrih«, kartaroških, tračarskih, party druženja, i da ne nabrajam dalje. Sijela su znala biti baška zatvorena za probrane a bilo je i sijela gdje se družila sitna raja. Na selu bi se zimi smjenjivale porodice koje bi poslije akšama s fenjerom u ruci, onako džumle svi zajedno išli s kraja na kraj sela. Uz ono što je »Bog Dragi dao« jelo se, kahvenisalo, šerbetisalo i pričalo šta je ko znao. Narod je kroz sijelo liječio mnoge psihičke stiske i bolešćine. Mudriji bi kazivali hikaje, prenosili šta je o nekoj temi kazivao ovaj muderris ili hodža. Narod je bio pun nekog poleta i želje da makar na hadž ode jednom u životu ako ne može sebi nešto drugo dunjalučko zaraditi i obezbijediti.
Danas
Ovaj vakat je bogat tehnikom, prenatrpan informisanjem, medijski je dobro pokriven svaki metar zemlje, toliko da u avliji, baš u svakoj sobi možemo mobitelom pozvati i odazvati se na telefonski poziv. Ma šta da pričam, ima se šta obući, lijepo pojesti, jeftino kupiti halal piće, u svako doba i svakojako voće i povrće. Uglavnom imamo koliko toliko riješeno stambeno pitanje i poneku paricu u džepu ili na kartici. Svega imamo ali puno nas je nezadovoljnih. Dobro se nosimo, a uvijek nas nešto vuče da kupujemo još i još. Mnogi ljudi dobro zarađuju a nisu zadovoljni. Možemo mnogi u svojoj kući i stanu dočekati cara a bojimo se i prosjaku vrata otvoriti. Najgori je osjećaj da i pored punih kuća, ormara, brašnjara, garaža, vitrina, tavana izgledamo često jadni, bespomoćni i siromašni, kao da nam fali nešto, a ne znamo šta. Ja bih se usudio reći da to nezadovoljstvo proizilazi iz nedostatka ideala, nejmanja velikih želja, nejmanja sabura i gubljenaj volje za životom. Sve nabrojano i nekazano je alamet i znak rastakanja porodice, umiranje društva i nejmanja ili nepoštivanja i slijeđenaj autoriteta. Zato danas možemo sresti »starce« od 30 godina i »mladiće« od 60, 70 i 80 godina. Ovi od 30 imaju svoje autoritete i slijede ih i vode svoj život i ugledaju se u vodiča, a opet ovi od 60, 70 ili 80 često bez kompasa i uzora tavore i životare kao biljke u vazi, kao živica o kojoj se neko drugi brine i održava je po svojoj želji.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar