Nijaz SALKIĆ
Odavno zima nije bila sličnija onoj prijašnjoj, nekadašnjoj i dugoj, hladnoj zimi koja je bi pojela sve zalihe hrane i drva za ogrjev. Nigdje nije bilo ljepša zima ko' na selu. Dani su itako bili kratki, pa se ono malo poslova oko namirivanja goveda obavilo do ikindije, a drva i triješće bi se nanijelo u pojatu ili podrum, pa se čekala noć. Snijeg, bjelina i tišina seoska bi pala na selo sa prvim mrakom. Nekako iza akšama bi proradili fenjeri po mahalama i otrgla bi se gerga i grupice ljudi koji bi lagahno prtili snijeg i hitali u neku od vražićkih kuća na sijelo. Sijelu i prelu u dugoj zimskoj noći su se podjednako veselili kako domaćini, tako isto i gosti. Omiljeni na sijelu su bili oni koji su znali pričati lijepe starinske priče, šale, doskočice, a dahabetile su bili dragi pjevači i svirači. Pekla se bunda (masirača) u šporetu, bijeli i crveni krompir, kokice, bulje, čalmaši, i nudio kiseli kupus i raso uz kolač maslenjak (maslenica). Pravila se ćetenija i iznosile suhe šljive, mušmule i orasi, oni naši domaći. Poigralo bi se šaha, tablića i prstena sakrivenog u 11 čarapa.
Ni komentarjev:
Objavite komentar