Priredio: Nijaz SALKIĆ
Pripovijeda se, kako je nekad živio
jedan car, za kojeg vele, da mu je odviše bila draga riba, jednog dana kad je
sjedio u dvoru sa svojom ženom, donese mu jedan ribar golemu ribu na dar. Caru
se riba svidi, pa naredi, da se dadne ribaru četiri stotine dukata. Ženi to ne
bi po volji, pa reče: »Ne valja što činiš«. »A za što?« upita car. »Šta
će ti reći jedan tvoj podanik, kad mu toliko dadeš?« nastavi žena, narugaće ti
se i reći će: »Zar je ovo za me dar«? zar ovoliko on daje ribarima,« a ako mu
manje dadeš, reći će: »Što me je car ponizio, dao mi je manje nego li jednom
ribaru«. »Pravo veliš,« Potvrdi car. »Ali koja korist sad, sramota je da
poričem«. »Ja ću ti kazati način, kako ćeš ga povratiti. Pitaj ribara: ova riba
il' je muško ili žensko? Pa ako rekne, da je muško, ti mu onda reci : »Ja sam
mislio da je žensko«, a ako rekne: da je žensko, a ti reci: »Ja sam mislio da
je muško«.
To se caru svidi, te odmah pozove ribara preda se; ali je ribar
bio oštrouman i dosjetljiv, pa se je umio u ovakvim prilikama snaći. Kad stupi pred
cara nastavi ga on pitati: »Ova riba il' je muško ili žensko?« ribar poljubi
zemlju pred njim, pa nastavi: Čestiti care! Ni muško ni žensko« car se nasmije
riječima ribarevim, te naredi, da se dade još četiri stotine dukata. Ribar ode
ćehaji i primi od njeg osam stotina dukata. Saspe ih u torbu i uprti je na leđa,
da ponese. Kad je htio izaći iz carskog dvora, ispane mu jedan dukat, a njemu
ga bi žao ostaviti, pa spusti torbu na tle i povrati se, da ga uzme. Car i žena
to sve gledali, pa reče žena: »vidiš li onog škrtice! Ni jednog dukata ne može
od svog titizluka ostaviti, da ga uzme koji sluga«. »Tako je«, potvrdi car, pak
povrati natrag ribara preda se i stane ga koriti: »Nezahvalniče! Ti nijesi
čovjek; toliki ti ja novac poklonih, a ti ne možeš pregorjeti jednog dukata,
što ti je ispao, da ga ostaviš na mjestu«.
Na to ribar pane pred cara, poljubi zemlju, pa nastavi:
»Čestiti care, da Bog da puno godina upravljao svojom državom! Ja nijesam digao
dukata sa zemlje, što mi ga je žao, nego sam vidio, da je na jednoj strani
dukata tvoja slika, a na drugoj napisano tvoje ime, pa se pobojah, da ne bi
nehotice stao nogom, te za to ga digoh; jer bi to za te uvreda bila«. Caru se svidi
ovaj odgovor, pa naredi, da se ribaru dade još četiri stotine dukata. Za tim
naredi, da telal po čaršiji vikne: kad god hoće da šta radi, nek ni pošto ne
pita žene; ko posluša ženu, pa po njezinom savjetu počne raditi, nek dobro zna:
gdje je mislio potrošiti dukat, potrošiće tri.
(Šefkija Karabdić, »Behar«, 1904./5.)
Ni komentarjev:
Objavite komentar