Nijaz SALKIĆ
Vražići, kada čujem tu riječ u mislima mi se pojavi nekoliko sličica koje se počnu vrtjeti u film zvani nostalgija. Na toj filmskoj vrpci većem su uglavnom nejasne slike mog djetinjstva, dragih osoba i mahala u kojima sam rastao i stasao. Nekih slika bih se rado prisjetio ali su od stajanja i neupotrebe one izblijedile, neke bih potisnuo u seharu zaborava a ne mogu, a mnoge nejasne bih rado retuširao i uljepšao da ih mogu serbez i bez ograničenja gledati i upotrebljavati na svom moždanom fejsu.
Helem, danas se u Vražićima najviše živi od sjećanja. Mnogo se sjeća i prisjeća a to ne ide bez sjećanja i vraćanja u prošlost. Sadašnjosti one kojom bi se podičili ima veoma malo. Vrijeme itako poput pijeska izmiče među prstima i dlanovima još živih stanovnika naše čaršije. U Vražićima se priča o tome ko je otišao i preselio se u inostranstvo ili u onostranstvo, na ahiret. Ostalo je sve poznato i već viđeno!
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar