Posmatrao sam ljude u njihovim životnim ulogama. Bio sam svjedokom rađanja i svjedokom odlazaka s ovog svijeta mnogih osoba. Gledajući druge pokušavao sam usput korigovati i svoj ego, stiling, životni pogled, stav i gard. Najviše me je boljelo da moram ljudima lagati i dodvoravati se, govoriti im ono što nisu i samog sebe prikazivati u lažnom svjetlu. Ipak do kraja me dotukla istina da ne smijem biti iskren, iskreno pohvaliti nekoga, izraziti poštovanje ili nepoštovanje. Vremenom dokučih da istina najčešće boli i da zna opržiti više nego najžešća vatra.
Od mog 'odrastanja' i mudranja je proteklo bukadar vode. Klupko života se polijepo smanjilo i otanjalo. Nekada sam zavidio mudrim ljudima. Volio sam njihovo društvo i njihovu eglenu. Živih u nadi da ću dočekati njihove godine. Bože, što će biti lijepo i zanimljivo, govorio sam, pokupiću jednom svu mudrost života i znanje ovog svijeta.
Danas se osvrnuh na onog majuhnog dječaka iz mladosti. Razlika između mene i dječaka je u izmotanom klupku. Bože, a kako je sve lijepo bilo, kako je život sjajan, velik i čaroban i gledan onim sjanim i nevinim dječijim očima.
Kada ti neko kaže da te voli kao brata – prisjeti se priče o Kabilu i Habilu. (arapska izreka)
Ni komentarjev:
Objavite komentar