NAŠI KORIJENI-DJEDOVI NAŠI

Nijaz SALKIĆ

Djed je otac mog babe. U višetisućnem trajanju naše domaje Bosne, djedovi su odigrali neprocjenjivu ulogu. Prije bana Kulina, u njegovom i po njegovom vremenu oni su bili čuvarima  topraka, gazije i junaci na bedemu Bosne. Djedovi su s koljena na koljeno brižno nosili žišku istinske ljubavi i brižnosti za svoje unuke, koji su opet bili budući djedovi, nosioci bajraka Bosne i čuvari neugašenog višehiljada godina trajajućeg ognjišta naših djedova. Zato je djed u Bošnjaka oličenje poštovanja i gordosti. Djedovi naši nikada nisu gledali preda se, već su bili uvijek uzdignuta čela i oštra pogleda.

“Prava je dragocjenost unutar civilizacije zapadno-evropskog kruga njegovati autentični muslimanski odnos spram babe ili djeda. Moderne i industrijski razvijene zemlje Evrope danas ne mogu naći izlaz u tim odnosima. Porodice se raspadaju, svako punoljetno dijete ima pravo na sopstveni stan, a time i na odvojenost od oca ili djeda. Ili se tu roditeljska ili djedovska sudbina završava u nekim od staračkih domova u kojim ih oči njihova vlastita djeteta nisu ni pogledale. Trka za novcem ili bauk potrošačke kulture uzima svoj danak među odnosima onih najbližih. Bolno nam je konstatovati da neke naše muslimanske porodice koje su svoje udomljenje našle u nekim evropskim državama se povode za tim trendom. Ne samo da time dolazi do strašnih posljedica u porodičnim odnosima nego se time i odudara od izvornog islamskog nauka. Kur’an nas često na svojim stranicama poziva na promatranje i putovanje ovim svijetom da bismo primili i primjenili pouke koje nam se nadaju.”

 Muslimani imaju poštovanje do svojih predaka a dahabetile do djedova. Naročito je pojam djeda ili babe izražen kod Albanaca-muslimana. Djed je starješina cijele porodice i njegov glas je poštovanja vrijedan a njegova odluka se bespogovorno poštuje. Kod Bošnjaka se u zadnje vrijeme ‘modernizuje’ odnos ne samo do djedova već i do roditelja, što nikako nije dobro. Ne treba zaboraviti da su naši stari cijenili svoje korijene. Nesumnjivi naši korijeni idu preko naših djedova I pradjedova. Evo dijela jednog zanimljivog nekrologa: “Hafiz Abdulah-efendija Budimlija je rođen u Foči 20. novembra 1922. godine. Sin je Hasana i Zejnebe, rođene Hasanović, i njihovo posljednje – četrnaesto dijete. Ime je dobio po djedu Abdulahu. Pradjed mu je Sadik, a šukundjed Husejn, pa su se po njemu ranije zvali Husagići. Husejn je bio među bošnjačkim borcima, koji su skupa sa Osmanlijama zauzeli Budim, te je njegova porodica, po njegovom povratku u Foču, dobila naziv Budimlije. Budimlije su bile age i imali su veliki posjed u Foči s lijeve strane Drine, koji i danas nosi naziv Budimlije. Otac mu je bio trgovac, a majka veoma pobožna i učena žena.” Iz ovog citata se da uočiti da bez dobrih djedova I pradjedova nema ni dobrog potomstva.”

Učeni i pobožni Djedovi su mehlemi za ranjivo potomstvo. Oni su oličenje učenosti, mudrosti, iskustva, staloženosti, strpljivosti i postojanosti. Riječi mudrih djedova se pažljivo proučavaju od unuka koji su učeni i znaju šta je lijek. Mudra riječ je posigurno lijek koji ponekad i rane može izvidati:

“Razmišljao sam i o tome  da li se ljudi  dijele na tri grupe: jedna je grupa mučitelja, kada ih vidiš znaš da će te nešto od njih strefiti u najmanju ruku ako ne odmah ono za koji dan... ili večeras... druga je grupa mučenika koji su pognute glave čekali da ih nešto strefi, a s obzirom da su čekali i slutili – to im se i desilo. Takvi se uvijek nađu u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu ili su se petljali sa pogrešnim ljudima – mučiteljima. Poslanik, a.s., rekao da je čovjek vjere svoga prijatelja, zato čovjek treba da pazi, dobro pazi ko mu je prijatelj. Treći su opet čistači, ne mogu se klasificirati ni u jednu od navedenih skupina, niti su mučitelji niti mučenici. Takvi su poput čvrsto  ukorijenjenog bilja, ne možeš ih lahko iščupati, postojani  i svojim mirisom mame. To su  oni koji te, kada ih pogledaš, podsjete na Allaha, to su oni sa kojima si bolji i od čijeg zla si siguran, a čijem dobru se nadaš. I svaku lošu misao, tugu, oni će utjehom i savjetom otkloniti, a svojim prisustvom ispuniti tvoje tijelo energijom i optimizmom, ljubavlju. Moj najbolji prijatelj u djetinjstvu, pa i kasnije, dok sam bio srednjoškolac bio je moj djedo. On je bio čistač! To sam shvatio analizirajući svoj san i prisjećajući se trenutaka obojenih prošlošću i bezazlenim djetinjstvom. Bio je ogledalo odgojenosti, prefinjenosti i  isijavao dobrotom da sam i ja poželio biti kao on. Naučio sam od  njega kako biti dobar i kako težiti dobroti.”

Dobri, učeni i pobožni djedovi su desna ruka unucima i njihovoj djeci. Djed i nena mogu često zamijeniti vrtiće i mektebe, a mogu zamijeniti pedagoge, psihologe, logopede i zabavljače:

“Djedo hajde sjedni ovdje da se sigramo. Hajde djedoooooooooo.

Uuh nano, djedo samo nešto čita, piše, neće da se sigramo.

Evo jabuko moja, sad će djedo Bogami, samo da još ovo da završim, moram dušo djedova, moram ostavit zapisano na ćahat.

Djedo je u godinama, pa ako ne  zapiše zaboravi se to, oko djedovo!

Eh pomisli djedo.

Zlato djedino jednog dana ćeš i ti čitati o junašvu naših Sandžačkih sinova, kakav je samo bio efendija Šemsikadić, Sulejman hodža Paćariz, a Rifat Tršo su ga zvali i život dade za Sandžak i da ne nabrajam, jer puno bi ih bilo, ćahata nebih imao.

A kalem, kalem, bi iščezo ko što ono sunce iza Ninaje zađe….”

Na kraju ću spomenuti i djedove koji prenose vjerske mudrosti na svoje sinove i posredno na unuke i praunuke. Koliko sam hikaja čuo od svoga djede koji je na svoj način prenio kazivanja koja je sam čuo od mnogih alima u džamiji i na pobožnim sijelima i halkama.

“Asme'i je jednom prilikom rekao: "Kada se mom djedu Aliji primakla smrt, sakupio je svoju djecu i kazao im sljedeće: 'O sinovi moji, postupajte prema ljudima na način koji će rezultirati time da kad budete odsutni, čeznu da vas sretnu, a kad umrete, plaču za vama.“

Danas je pravo blago imati uza se starog djedu, vitalnog zdravlja i bistro uma. Ko ga ima u blizini, on je sretnik i čovjek sa jednom blagodati više.

Literatura: "Babo" i "djed" u Kur'anu, Almir Fatić, »Putevi spoznaje«, Alma Taletović, »Jedan od najpoštovanijih alima u svojoj generaciji« Osman Kavazović, »Dušu nam ostavite« Sulejman Aličković