27. nov. 2010

O LIJEČENJU DUŠA I ISPRAVLJANJU LOŠIH NAVIKA - dio 5.


Priredio: Nijaz SALKIĆ

U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!
Moj Bože, olakšaj, o Plemeniti!

O piscu ove knjige


 Ebu Muhammed ibni Ali ibni Ahmed ibni Seid Ibni Hazm, šeriatski pravnik iz Endelusa, neka ga Allah obaspe milošću Svojom, kaže: Hvala Allahu na neizmjernim dobrotama i darovima! Neka je Allahov salavat na Muhammeda koji je Njegov rob i pečat vjerovjesnika i poslanika Njegovih! Činimo pribježište Uzvišenom priznavajući da sam bez moći i snage, pa molim od Njega pomoć da me sačuva od svih strahota i neugodnosti na ovom svijetu, a da me na onom svijetu izbavi od svakog straha i teškoće!

    Ja sam u ovoj knjizi sabrao mnoge misli koje mi je tijekom vremena i promjenom njegovih stanja darivao Darovatelj razboritosti omogućivši mi razumijevanje mijena sudbine i sagledavanje njezinih očitovanja. Utrošio sam u to najveći dio svoga života dajući uvijek prednost sakupljanju toga putem čitanja i razmišljanja nad svim ostalim užicima za kojima teži većina ljudi i nad skupljanjem viška imetka. Istovremeno sam ovom knjigom prezreo sve što sam od toga bio dokučio da bi Allah džellešanuhu dao da se njom okoristi svaki onaj koga odabere od robova Svojih, a do koga ona dođe. Za ovo što sam sastavljajući je svoju dušu zamarao i trud ulagao jer sam dugo vremena samo njom zaokupljen bio neka je čitalac prihvati drage volje. Ja je njemu tako i posvećujem. A kada je dobro prouči i Allah džellešanuhu omogući da se njom okoristi uvjeriće se da mu je to bolje od svih riznica blaga i svakog drugog imetka. Ja se za sve to nadam najvećoj nagradi kod Uzvišenog, jer je moja namjera (nijjet) bila učiniti ono čime će se moći koristiti robovi Allahovi i što će popraviti ono što se od njihova moralnog ponašanja iskvarilo i iscijeliti bolest duša njihovih.
U svemu ovom ja samo Allaha u pomoć prizivam!

       Onaj koji se raduje svojoj hrabrosti koju ne troši u ono što je Allah odredio trebalo bi da zna da je tigar neustrašiviji od njega i da su lav, vuk i slon hrabriji od njega. Onaj koji se raduje vlastitoj tjelesnoj snazi neka zna da su mazga, vo i slon po tjelesnoj snazi jači od njega. Onaj koji se raduje svojoj sposobnosti da nosi teške tovare neka zna da je u tome magarac sposobniji od njega. Onaj koji se raduje vlastitoj brzini neka zna da su pas i zec brži od njega. Onaj koji se raduje ljepoti svoga glasa trebalo bi da zna da ima dosta ptica koje imaju ljepši glas od njegova te da su zvuci frule umiljatiji i razdraganiji od njegova glasa. Po čemu onda taj ponos i ta radost zbog nečega u čemu ga nadmašuju druge životinje.

      Ali onaj čija je razboritost jaka, znanje veliko i djelo dobro, neka se tome raduje! Jer u tome ga nadmašuju samo meleki i najbolji od ljudi. Allahove džellešanuhu riječi: „A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu svoju od prohtjeva uzdržao, Džennet će boravište biti sigurno“ sadrže u sebi sve vrline. Jer ukrotiti strast za kojom duša teži znači odbiti je od njezine srdite i strastvene prirode koje obje spadaju pod strast. Stoga je potrebno upotrijebiti dušu tako da izražava ono što ona jest, a po čemu se razlikuje čovjek od ostalih životinja, insekata i zvjeri.

     Riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, upućene kao odgovor onome koji ga je pitao za savjet: „Ne srdi se!“, kao i njegov izričit zahtjev da se drugome želi ono što se želi samome sebi, sadrže također sve vrline. Jer njegova zabrana da se čovjek srdi znači u stvari: uskratiti duši koja posjeduje sposobnost srdžbe tu njezinu strast, dok njegov zahtjev da se želi drugome ono što se želi sebi znači u stvari: ukrotiti u duši njezin strastveni nagon, s jedne strane, i učvrstiti u njoj pravičnost koja jest osnovna svrha anorganske duše.
Uskoro slijedi nastavak: O ZNANJU, inšaAllah!

Ni komentarjev:

Objavite komentar