Priredio: Nijaz SALKIĆ
U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!
Moj Bože, olakšaj, o Plemeniti!
O piscu ove knjige
Ebu Muhammed ibni Ali ibni Ahmed ibni Seid Ibni Hazm, šeriatski pravnik iz Endelusa, neka ga Allah obaspe milošću Svojom, kaže: Hvala Allahu na neizmjernim dobrotama i darovima! Neka je Allahov salavat na Muhammeda koji je Njegov rob i pečat vjerovjesnika i poslanika Njegovih! Činimo pribježište Uzvišenom priznavajući da sam bez moći i snage, pa molim od Njega pomoć da me sačuva od svih strahota i neugodnosti na ovom svijetu, a da me na onom svijetu izbavi od svakog straha i teškoće!
Ja sam u ovoj knjizi sabrao mnoge misli koje mi je tijekom vremena i promjenom njegovih stanja darivao Darovatelj razboritosti omogućivši mi razumijevanje mijena sudbine i sagledavanje njezinih očitovanja. Utrošio sam u to najveći dio svoga života dajući uvijek prednost sakupljanju toga putem čitanja i razmišljanja nad svim ostalim užicima za kojima teži većina ljudi i nad skupljanjem viška imetka. Istovremeno sam ovom knjigom prezreo sve što sam od toga bio dokučio da bi Allah džellešanuhu dao da se njom okoristi svaki onaj koga odabere od robova Svojih, a do koga ona dođe. Za ovo što sam sastavljajući je svoju dušu zamarao i trud ulagao jer sam dugo vremena samo njom zaokupljen bio neka je čitalac prihvati drage volje. Ja je njemu tako i posvećujem. A kada je dobro prouči i Allah džellešanuhu omogući da se njom okoristi uvjeriće se da mu je to bolje od svih riznica blaga i svakog drugog imetka. Ja se za sve to nadam najvećoj nagradi kod Uzvišenog, jer je moja namjera (nijjet) bila učiniti ono čime će se moći koristiti robovi Allahovi i što će popraviti ono što se od njihova moralnog ponašanja iskvarilo i iscijeliti bolest duša njihovih.
U svemu ovom ja samo Allaha u pomoć prizivam!
O PRIJATELJIMA, PRIJATELJSTVU I SAVJETU
Mana koja je najviše slična vrlini jest želja za hvalisavošću. Izravno je to znak maloumnosti onoga koji se time zadovoljava. No, katkad može biti i od koristi npr. kada se time izbjegava zlo, a povećava dobro ili kada služi kao primjer lijepa morala onome koji o tome sluša.
Pojedini vidovi davanja savjeta skoro da predstavljaju neku vrstu nemimeta (prenošenja tuđih riječi). Tako kada neko čuje drugoga kako kudi onoga koji mu je nasilje učinio ili vidi da mu dotični sprema spletku pa to sakrije od onoga na koga se taj govor odnosi i kome se spletka sprema, onda i onaj koji to skriva, u stvari,čini nasilje. A ako dotičnoga obavijesti o tome, onda prema onome koji kori ili spletkari čini ono što on još nije zaslužio kao kaznu zbog tog svog čina, pa tako sada njemu čini nasilje. A nije ispravno nasilnika kazniti više nego što teži samo nasilje njegovo. U sličnom slučaju pametni će sačuvati onoga na koga se taj govor odnosi tako što mu ga neće prenositi od onoga koji govori, dakle neće ga obavještavati o onome što je dotični rekao o njemu, kako ne bi otišao u nepotrebnu opširnost i tako sebe upropastio. A kada se radi o spletki koju neko čini, on čuva onoga kome se ona sprema krijući to što može bolje od onoga koji to čini i pazeći dobro na samu spletku, i ništa više.
Nemimet je prenošenje onoga što se čulo, a u čemu nema ničega štetnog po onoga što se čulo, a u čemu nema ničega štetnog po onoga kome se to prenosi. Savjet se dva puta daje: prvi put je dužnost i vjerska obaveza, a drugi put je upozorenje i opomena. Več treći put to je prijekor i osuda. Jedino kada se radi o vjeri dužnost je čovjeku da ponovi savjet više puta, sviđalo se to onome kome je upućen ili ne sviđalo, uznemiravalo ga to ili ne uznemiravalo.
A kada daješ savjet, čini to tajno, a nipošto javno, i to aluzijom, a nikada otvoreno. Ovo posljednje možeš učiniti samo onda kada dotični ne razumije tvoju aluziju, pa je potrebno savjet uputiti bez aluzije, to jest otvoreno. Nikada svoj savjet ne uslovljavaj nužnim prihvatanjem. Ako izađeš iz ovih okvira onda više nisi taj koji savjet daje, već si nasilnik koji želi pribaviti za sebe pokornost i vlast. I tada više ne izvršavaš svoju vjersku i bratsku dužnost. Dakle, ovdje se više ne radi o sudu razuma i prijateljstva, već o načinu kako vladar postupa sa svojim podanicima i gospodar sa svojim robovima. Nikada ne opterećuj svoga prijatelja više nego li mu i sam pružaš od sebe, jer ako budeš tražio više nego što daješ, onda činiš nasilje. I ne stječi osim pod uvjetom da trošiš i ne druži se osim pod uvjetom samoće. Ako tako ne postupiš, naškodićeš sebi samom i bićeš lošeg vladanja.
Tolerisati one koji bespravno prisvajaju i pretjerano uživaju i držati se kao da ih se ne vidi kako to čine nije nikakva ljudskost ni vrlina. Baš obratno, to je znak niskosti i slabosti kao i poticaj njima da ustraju u tom nemoralnom činu. Zatim, to je nastojanje da ih se u tome slijedi i da im se pruži pomoć u činjenu tog zla. Tolerancija je ljudskost kada se radi o pravednima koji se natječu u činjenju oprosta i altruizmu. Samo takvima vrijedni treba da uzvrate na isti način, naročito kada njihova potreba bude bila veća i nužda izraženija. (Ako bi na ovo neko primijetio): Ako iz tvoga stava proizilazi da treba oprostiti prijateljima praveći se kao da ih se ne vidi, onda se time izjednačavaju prijatelj i neprijatelj i tuđinac u komunikaciji sa njima, što je očita greška. (Odgovaramo): Uspjeh je od Allaha džellešanahu! Naš gornji stav podstiče na tolerantnost i altruizam, ali ne prema grabljivcima nego prema iskrenom prijatelju.
Ako želiš saznati valjan postupak u ovome i dokučiti istinu, onda znaj:
Altruist je čovjek koji daje uvjek prednost svome prijatelju nad samim sobom. U slučaju iskrsavanja neke potrebe ili neminovnosti oba prijatelja treba da dobro razmisle o tome, pa kada se pokaže čija je potreba odnosno nužda veća, onda sud prijateljstva i ljudskosti nalaže da se drugom da prednost nad sobom. Onaj koji od njih to ne učini, on je grabljivac koji želi da nagomila što više može. Prema takvom ne treba uopće biti tolerantan jer on nije ni drug ni prijatelj. Ako se pokaže da su njihove potrebe izjednačene i nužda podudarna, pravo prijateljstvo nalaže da svaki od njih požuri dati prednost svom prijateljuu nad samim sobom. Ako tako postupe, oni su prijatelji. Ako pak samo jedan od njih to učini, a drugi ne učini, pa ako je taj običaj njegov običaj, onda ovaj drugi nije prijatelj i sa njim ne treba postupati kao prema prijatelju. A ako to on također učini u nekom drugom slučaju, oni su onda opet prijatelji.
Ako želiš učiniti nekome nešto nakon što je to od tebe zatražio dotični, ili želiš otpočeti sa izvršenjem toga, čini samo ono što on želi, a ne što bi ti želio, u protivnom ustegni se od toga. Jer ako tako ne postupiš ti tada činiš zlo, a ne dobro za što zaslužuješ ukor od njega i drugih, a ne zahvalnost. Time protežiraš neprijateljstvo, a ne prijateljstvo.
Uskoro slijedi nastavak: O PRIJATELJIMA,PRIJATELJSTVU I SAVJETU 3. dio, inšaAllah!
Ni komentarjev:
Objavite komentar