Nijaz SALKIĆ
Koliko smo puta upotpunili svoj dnevni krug hodanjem dolje gore. Domaćice su hod po svojoj dnevnoj kružnici započinjale ustajanjem u zoru dežuranjem ispred svog šporeta a završavale ga pripremanjem postelje za svoje ukućane i za sebe. Radnici su dnevni krug započinjali ranim jutarnjim kašljem, kahvom i odlaskom na posao a završavali ga pranjem nogu i lijeganjem u krevet. Svoje dnevne, mjesečne i godišnje kružnice su ispisivali jošte i đaci, profesori, službenici, seljaci, zanatlije, vojnici i ostali insani na kugli zemaljskoj. Helem, svi insani su u životu hodali, tapali, kaskali, trčali, gamizali, vukli se gore i dole, tamo i ovamo dok nisu zaokružili svoju životnu kružnicu i sklopili dunjalučki krug. Kada je javljeno da taj i taj čovjek ne može više jesti, piti, hodati, disati, sjediti i spavati, po njega su došli službenici za posljednji ispraćaj, odnijeli ga i sklopili njegov životni krug. To sklapanje životnog kruga nije prestalo jošte od Habila, Ademovog sina a kada će se potpuno sklopiti to samo Allah Dragi zna.
Istina, s vremena na vrijeme ljudi se začudno pitaju kako to da kružnicu mora svaki čovjek sam dopuniti. I joštene se ljudi pitaju zašto smo toliko lijepe hrane pojeli, skupih haljina poderali, lijepih auta se navozali i umnih knjiga pročitali, zar baš da se na nama kružnica ispiše. Eh, brate, rekao bi jedan ihtijar, valja svakom proći kaljavim sokakom prateći nekoga ili će drugi hodati tim sokakom u nosilima noseći nas.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar