ŠILJTE

Nijaz SALKIĆ

 Zamislite jesenje predvečerje. Sunce se polagahno sprema da se skrije iza najvišeg  brda u džematu. Nedugo potom se očuje ezan sa drvene mahalske džamije. Nemalo zatim se sokakom začuje momačka pjesma i djevojačko pritajeno hihotanje a onda sve utihne. Večernju tišinu zapara škripa nepodmazanih avlijskih vrata. Domaćin proviri kroz bijele zariće na prozoru i spazi svjetlo škiljavog fenjera. Ženo, eto sijeldžija. Ukućani poskaču na noge, djeca otrče u drugu sobu a domaćica popravi mahramu na glavi te skoči na noge.

O domaćineee, imal' bujruma!

Ima ima, hajte bujrum!

Gosti posjedaju na sećiju a gazda kuće na šiljte pored furune. Vješta domaćica ispeče kahvu, miris se hitro izmiješa sa cigaretnim dimom i eglena krene.

Kako tvoja djeca, dolaze li? Ma dođu svaki drugi mjesec a ako ne mognu, pošalju para. A vaš sibijan, ima li štagoderce novo u vas?

Ma eto, onaj se najstariji oženio pa iziš'o iz kuće.

Pitanja i odgovori, smijeh i ahinjak traju do duboko u noć. Televizije nije bilo a o internetu ni najstariji nisu kazivali. Kada bi se sva kahva ispila, pepeljare od opušaka ispunile i krompiri sa sirom izjeli, gosti bi zatražili izun da krenu svojoj kući.

Ej dovale, domaćine!

Ej,sadile! (sahatile)

Pa dođite i vi nama.

Hoćemo, nemojte šta zamjerit' ako nije bilo dobro.

Nećemo!

Alahimanet!

Alahimanet!