BUNARI I ČESME

Nijaz SALKIĆ

   Bosna, Hercegovina, Sandžak, i sve zemlje gdje su muslimani domovali i živjeli, posijani su vakufima i hajratima. Među svim objektima koje su muslimani ostavljali iza sebe spadaju između mnogih zadužbina bunari i česme. Želju da iza sebe ostavi nešto trajno od čega će imati koristi i poslije fizičkog preseljenja sa ovog svijeta, ponukala ih je vjera naša, islam. Jerbo, svaki vjernik znade da umrli ima koristi i nakon dunjalučke smrti od određenih hajra-djela, koja je uradio za vrijeme svoga prolaznog života.

   Dokaz za to su hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kome on veli:

„Kada čovjek umre i njegovo djelo se prekine, osim u tri slučaja: ako je za sobom ostavio neku trajnu sadaku (sadekatun džarijetun), znanje kojim se ljudi koriste ('ilmun juntefe'u bihi), ili dobrog potomka koji Allahu upućuje dovu za njega (veledun salihun jed'u lehu).“ (Muslim)

    Naravno, dobri Bošnjani su voljeli trajnu sadaku da ostave iza sebe u obliku česmi i bunara kojima će biti korisni ljudima kroz vijekove i pokoljenja. I sađenje voća ili drveća od čijih plodova, drveta i hlada bi bilo koristi ljudima, pticama i životinjama je popularno kod muslimana.

   

   Evo dijela zapisa o nastanku sarajevskih česmi i bunara.

  ,,Mihrivoda je naziv česme i vodovoda kojim se snabdijevao sjeverni dio starog Sarajeva. Kažu da je vodu iz tog izvora sprovela kroz cijevi neka djevojka po imenu Mihrija. Na san joj je izašao evlija, dobri svetac, i kazao joj gdje ima vrelo, pa da ga otkopa i napravi česmu i vodovod. I ona slijedeće jutro započe gradnju i uradi sve što joj je naređeno. a. H. Kreševljaković, Vodovodi, str. 133. b. Po pričanju starih Sarajlija, Mihrivoda je dosta stara, a vodu joj je davalo jedno nestalo vrelo, „bježivoda" kako narod kaže, sve do godine 1937. kada je vrelo presahlo. Po nazivu ovog lokalnog vrela, čitav kraj u sjevernom dijelu Sarajeva bio je poznat kao Mihrivoda. 29. Hrvatin Pričalo se da je u mahali Magudi živio neki terzija (krojač). Jedne noći usnije on čovjeka u zelenim halji­ nama koji mu reče: „Ej ti, majstore, kopaj više svoje kuće i naći ćeš vodu. Napravi bunar, pa će biti korist i tebi i ostalom narodu!" Kad se terzija probudio stade razmišljati šta će i kako će. Tako mu prođe dan, a on ništa nije uradio. Druge noći usnije on isti san, tako i treće, ali mu onaj duh u zelenim haljinama tada reče: „Ako sutra ne počneš kopati - propašćeš!" Sutradan rano nađe terzija nekog majstora bunardžiju, odvede  ga na označeno mjesto pa mu reče: „Hoću da mi ovdje napraviš jedan bunar". Na to mu bunardžija odvrati: „Na ovom je mjestu teško kopati, a ako bi se i kopalo, trebaće dosta novaca!" Onda ga terzija uze za ruku i odvede u svoj dućan, pa mu reče: „Sto god ovdje vidiš - moje je vlasništvo. Ja ne žalim prodati sve do igle i makaza, samo da bunar napravim. Ako zatreba i to ću pregorjeti!" Te tako bunardžija odmah počne raditi i bunar u Hrvatinu uskoro bi dogotovljen. a. H. Kreševljaković, Vodovodi, str. 55-56. b. Hrvatin je bio najjače vrelo na području starog Sarajeva. Pošto je vrelo bilo u dubini (u predjelu Megara), u jami sličnoj bunaru, izvor je popravljen tako što su jamu zatvorili sa više slojeva okruglog kamenja s otvorom u sredini, poput otvora na mlinskom kolu, pa je voda izbijala uskim mlazom i s većim pri­ tiskom. Popravak hrvatinskog vrela finansirao je, 1770, Hadži Omer Žetica, sarajevski abadžija i trgovac, poznati dobrotvor u starom Sarajevu (umro 1783). 30. Feredžuša Pripovijedalo se da je uvrh Logavine ulice, u mahali oko Buzadžijine džamije, nekada stanovao neki čovjek sa ženom. Ponekad bi mu žena prebaci­ vala što su siromašni i što nema ni feredže, ogrtača da ogrne kada izađe na ulicu. Dan po dan je prolazio, a čovjek je kriomice skupljao paru po paru da, siro­ mašak, kupi ženi feredžu. I jednog dana, kada je sku­pio dovoljno novaca da se može kupiti dobra feredža, zovnu ženu: „Evo ti pare, pa idi i kupi feredžu!" Ali mu žena odgovori: „Znaš, u našoj mahali nigdje nema česme i vodu valja donositi izdaleka, čak iz druge mahale. Napravi ti nama kraj kuće česmu, a feredžu ćemo kupiti kad mognemo!" I tako čovjek posluša ženu i na uglu kraj džamije u Logavinoj ulici sagradi lijepu česmu, koju narod po tome prozva Feredžušom. 27 ''

( H. Kreševljaković, Vodovodi, str. 94-95;)

  
Upamet!