Nijaz Salkić
Nekada davno, tamo negdje u
skrivenom ćošku djetinjstva postoji jedna soba. Kada se zasitim sadašnjošću
siđem tamo da predahnem. U toj
mirišljavoj odaji ima jedna sehara u
kojoj čuvam svoja sjećanja. Danas iz nje razmotah mahramu iz koje zamirisa partokol. Moja
nana rahmetli je vaktom odlazila u čaršiju i pored ostalog je znala donijeti
dva tri partokola i metnuti ih u sanduk u kojem je donijela svoje djevojačko
ruho. Kad bi bila dobre volje ogulila bi jedan partokol, iščeputala ga na toliko
dijelova koliko je bilo unuka i podijelila svima podjednako. Kakvo je to voće
bilo niko od nas nije dugo vremana znao kazati. Jedino smo svi uzdisali što ga
ima malo. Mnogo godina kasnije skontao sam da nam je nana davala kriške narandže.
Danas narandže kupujemo na kile i
desetine kila, baš kao i banane i ostalo voće i povrće. Kupuje se i odjeća i
obuća, često bez mjere i u velikim količinama. Mijenjaju se auta, tehnika i namještaj
u stanovima i u kućama. Čovjek je zasićen svijem i svačijem a ipak je nekako
nezadovoljan i umoran. Ljudi moji, gdje nestadoše oni iz djetinjstva partokoli
i slast u njima. Zašto danas nisu ukusne banane, narandže, čokolade, kolači i
bombone!!? Gdje je slast u novoj odjeći, obući, automobilima, kućama, placevima
i kuhinjama?
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar