MUKABELA
I RAZUMIJEVANJE POSLUŠANOG 19. džuz
Mukabela je učenje (čitanje) po 10 lista ili 20
stranica svakog dana u džamiji. Mukabela se može učiti u tri vremenska perioda,
iza sabaha, iza podne ili iza ikindije namaza. Najviše je rasprostranjeno
učenje mukabele iza ikindije namaza. Mukabelu uče imami, hafizi i oni koji
znaju i umiju pravilno i tačno čitati Allahovu knjigu.
Počinjemo sa prvom mukabelom dan prije ramazana a
završavamo Hatma-dovom uoči Bajrama ili prije klanjanja Bajram namaza. Velika
čast je znati pravilno učiti Kur’an a.š,, a velika nagrada čeka one koji dolaze
da slušaju i prate učenje mukabele u džamijama.
Zašto nas
je malo na mukabelama?
Da bi mogli sebi
odgovoriti nadvirimo se u dušu i srce. Ako su nam u životu prioriteti
imetak, bogata sofra, ormari puni odjeće i obuće a mi i pored toga ,nemamo'
vremena za abdest, za namaz, te da je jacija u kasne sate a sabah prerano, sa
nama nešto u redu nije.
19.
džuz
Furkan
je sura koja nosi ime kao i Kur'an. U prijevodu znači onaj koji razdvaja istinu od laži.
U suri se na različite načine objašnjava šta je Pravi put, a šta ne. Govori se
o blagodatima, a jedna od posebnih se navodi u 53. ajetu, u kojem se
objašnjavaju dvije vode, dva mora koja se dodiruju, ali jedno je slano i gorko,
a drugo pitko i slatko. Nakon ovog ajeta Allah ukazuje čovjeku da ga stvara od
vode. U metaforičkom smislu kao što postoje dvije vode, postoje i dvije vrste
ljudi – vjernici koji su kao slatka i pitka voda korisni, oživljavaju društvo
gdje dođu i nevjernici, koji su poput gorke vode koju čovjek ne može koristiti
za piće niti s njom zemlju obrađivati i oživljavati krajolike.
U suri se daje prelijep opis vjernika: ,,A,
robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici
oslove, odgovaraju: Mir Vama – Selam!“ Vjernici se ne raspravljaju, ne svađaju
se, već dostojanstveno prolaze pored nevjernika i svih onih koji nastoje
izazvati svađu i raspravu. Dalje, robovi Milostivoga su i ,,oni koji provode
noći pred Gospodarem svojim stojeći i čineći sedždu“, stoga činimo dove da nam
Milostivi primi naše noćne namaze i teravije te da budemo dio ovog opisa. ,,I
oni koji govore: Gospodaru naš, poštedi nas patnje u džehenemu, jer je patnja u
njemu, doista, propast neminovna, on je ružno prebivalište i boravište“.
S ovim opisom trebamo biti svjesni da vjernik
mora doviti, da to nije samo pitanje izbora i volje, već naša dužnost, jer
pored naše koristi od dove mi dovom veličamo Gospodara i priznajemo da ovisimo
o Njemu. ,,I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome
drže sredine“. Posljednja osobina u ovom opisu traži od nas sredinu. Vjernik je
čovjek sredine u svemu. Vrlina je zapravo sredina između dvije krajnosti i
čovjek se vrlini uči, ako je nema pri sebi.
Naravno, bez prethodna tri elementa iz ovog
opisa: strpljenja kada nas neko izaziva, noćnog namaza koji nas čini strpljivim
i dove, koja nas štiti i kojom tražimo da budemo i strpljivi i odani namazu
odnosno dobri vjernici, teško čovjek može pronaći sredinu u svom životu.
Srednji put, put sredine, osobina je muslimana spram drugih naroda i time se
trebamo hvaliti i dičiti, a ne dozvoljavati da zbog naših postupaka ili postupaka
drugih vjernika neko nas naziva ekstremnim i oduzme nam ovu osobinu kojom smo
počašćeni.
Sura Pjesnici je
objavljena u Mekki te i ona ukazuje na razliku između Pravog puta i
stranputice. Sura govori o poslanicima i ukazuje da vjernici slijede Kur'an–
Furkan, koji im ukazuje šta je istina a šta laž, a ne slijede druge ljude i
njihove priče i pjesme, legende i mitove. Također, u ovoj suri se objavljuje
naredba Poslaniku, a.s.: ,,Opominji rodbinu svoju najbližu“.
Pouka nama jeste da vjernik treba pozivati na
dobro svoju rodbinu. Često, zbog stida ili jednostavno zaborava ne opominje
niti poziva svoju rodbinu, štaviše vazi, tumači vjeru strancima, a zaboravlja
svoju rodbinu pa čak i ukućane.
Sura Pjesnici počinje
riječima Ta-sin-Mim,
a sura Mravi Ta-sin i
obje s prvim ajetima ukazuju da su ajeti Knjige jasne. U njoj su jasne poruke
šta je dobro a šta zlo, te u njoj su svi ajeti istiniti, svaka pripovijest o
poslanicima je istinita. U ovoj suri se nastavlja govor o poslanicima. Ovaj put
se vjernik podsjeća nakon Musaa, na Davuda i Sulejmana, koji zauzimaju visoko
mjesto u jevrejskoj tadiciji.
Ovim ajetima Allah govori vjernicima istinu o
tim poslanicima i čisti sjećanje na njih od laži i mitova koje su Jevreji
dodali. U suri se nalazi predivan opis razgovora Sulejmana sa životinjama i
džinima te njegov susret s kraljicom Belkisom. Ovi slučajevi korisni su
vjerniku, ali ih on može naročito iskoristiti za svoje najmlađe ukućane kao
prelijepa kazivanja koja su, za razliku od ostalih dječijih priča, istinita. (Preporod)
Ni komentarjev:
Objavite komentar