BISERJE RAMAZANA

 Nijaz SALKIĆ

Nižu se ramazanski dani baš kao bobci u kakvog skupog đerdana. Ode 11 dana ovog blagog ramazana, baš k’o što se udari dlanom o dlan. Ovaj jedanaesti subotnji  prođe u razmišljanju o svakodnevnom insanskom deveru.

Sunce ne popušta baš kao i svjetska ekonomska kriza koja je pogodila i ove naše krajeve. Allah dželle ve ala iskušava ljude. Jednima umanji u džepu, drugima da višak vode pa se ljudi o tome zabave a trećima pošalje vatru i dim te jaki tufan. Ja mislim da se ljudi moraju nečega i nekoga bojati u vremenu kad zaborave na Jedinoga koga se bojati moraju. Vjernici su ovih dana u najljepšim životnim trenucima. Mi upravo sada trošimo skupocjene Allahove darove, trošimo i harcamo džennetske dekike i sahate koje nam je nakratko u Ramazanu podario Uzvišeni Allah.

PETI BISER-RAMAZANSKE HEDIJE

Hedija je poklon koji dobijemo zasluženo ili tek onako od najdražih. Hedija je  besbelli naš dolazak na ovaj svijet i život pritom podaren. Hedija je zdravlje, svakodnevna nafaka, čisti zrak koji udišemo, zdrava voda koju pijemo, hrana koju jedemo i odjeća i haljinka koju harcamo. Hedija je majka i otac, brat i sestra, djed i nena, amidža i strina, dobar komšiluk i lijepi džemat. Hedija je rahatluk i domovina, mahala i okućnica, pogled kroz prozor, rađanje i zalazak sunca. To su sve hedije koje smo dobili od Uzvišenog ili od dragih osoba a nismo se pretjerano ili nikako potrudili oko toga.

 

U ramazanu i mi možemo nekome pružiti hediju. Ako imamo baštu,  iz nje uberimo malo zerzevati, paprika, paradajza, luka, dvije tri krastavice  i makar jednu sakrisku tek toliko da sve ubrano u jednu ćesu metnemo, podarimo to svojim prijateljima koji toga nemaju. Ako bašte nemamo a para imamo, desetak maraka ili eura će isto tako napuniti nečiju ćesu za kućnu bešlemu.  Osevapimo ćemo se besbelli. Jopet ima starog naroda što toga svega ima ali belćim nemere da nakarari ručak i iftar, radi starosti i iznemoglosti. Najefdalnije bi bilo njima odnijeti kakvu pitu, jal ćasu vruće čorbe da im se nađe dok zapaštaju ili se iftaruju.

Na kraju želim kazati i ovo. Sigurno pamtite kako su naši stari djedovi, didovi, nene i majke slali hedije svojim dragim i milim. Uoči petka i ponedjeljka oni su  pred njihove duše učili jasine i fatihe a dahabetile su to redovitije činili u mjesecu ramazanu.

Jeste li vi dragi moji to zaboravili? Kako god je nama drago da se nas neko sjeti i hediju nam pošalje to isto vole i naši mili i dragi koji su nekada sjedili za našom sofrom, jeli, kašljali i spavali u sobama i avlijama u kojima se mi sada i širimo, i kašljemo i smijemo a bome i  provodimo.

Mi smo njih odnijeli i preselili na zelene poljane i u hladove lipa, šljiva, hrastova i trešanja. Pobrinimo se o ramazanskim hedijama i naučimo svoju djecu kako se to radi, jerbo  uskoro ćemo te hedije i mi iščekivati i njima se jako radovati.