USAMLJENOST

Nijaz SALKIĆ

Veliki praznici tjeraju ljude da se makar za tren vrate okupljanju i druženju. Radnici i trudbenici dolaze na svoja ognjišta sa kojih su krenuli u svijet. Ako nekoga nađu od dragih sa njima se izljube, izeglenišu a onda potraže svoje drugare iz djetinjstva (ako su živi), pa i sa njima poeglenišu o vaktu kojeg više nejma. U tom razgovoru padne dogovor o derneku, sijelu ili d o č e k u. Sabere se para, podijele se zaduženja i odredi mjesto p r o s l a v e i dočeka.

Kada dođe najluđa noć, mladi ljudi nađu mlade da se druže i  s l a v e,  jer niko neće da je usamljen u  n a j d u ž o j  noći. Srednjovječni parovi takođe pronađu s r o d n e  duše da sjede, proslavljaju i da se opuste. Najteže je starijim ljudima u danima p r a z n i k a. Naše stare majke, naši očevi, pokoji stari amidža i uopće stariji ljudi pate usamljeni i ostavljeni. Zbilja je svaki praznik prazan jer su duše prazne a srca tužna i pored vizije punih stolova, i mnoštva ljudi, štimunga i smijeha, najnovije tehnike i sijaset pjesme.

         Načinimo od praznika dane druženje i pažnje prema svojim najmilijima. Sjedimo radije sa njima nego sa nekima samo radi hatera flaše, mezeta i lezeta. Gledajmo radije u lica svojih roditelja nego u televizore, video uređaje i drugare od praznika do praznika.

Upamet!