Nijaz SALKIĆ
Bosna je spavećiva zemlja, naročito između dva rata. Svaka generacija Bošnjaka i Bošnjakinja upamti bar jedan rat. Tako je to kod nas. Dok drugi maštaju kako će nešto ušićariti sa puškom Bošnjak se u miru opušta i sanjari. Kada dođe jesen sela se zašuškaju opalim lišćem, a kuće i štale opasaju dovučenim sijenima i slamom za goveda u štalama. Čim u kratkom jesenskom danu nastupi ikindijsko vrijeme mrak se počinje navlačiti u zgusnute mahale i tijesne sokake. Vrijedni težak i seljak bosanski nađe posla za svoju čeljad. Sa tavana se donese par sepeta kukuruza koji se istresu u predsoblje ili u toplu sobu gdje se okupi sva čeljad i počne se komiti kukuruz.
Domaćica jedno vrijeme sjedi sa svojim mužem komeći kukuruz a onda neopazno ustane i u šporet nabaca krupnih i zdravih krompira. Dok se krompiru u šporetu polahko krompiraju na platni spretna domaćica peče kolač trulju. Ubrzo se prijatni mirisi izmiješaju u ugrijaloj sobi. Dječije okice radosno zasvijetle čekajući predah i užinu. Domaćin dadne znak pa se malo se razgrne kukuruz i prostre improvizovana sofra. Zamiriše topla pogača koja se lomi i umače u jabukov pekmez zabijeljen domaćim kajmakom.
Često domaćini ne stignu dokončati užinu kada se očuje kašljanje pred kućom. Iznenadne sijeldžije nahrupe na vrata. To su komšije ili rođaci koji žele podijeliti dugu noć sa svojim komšijama na sijelu. Začas se ispeče kahva koja se pije komeći kukuruz do duboko u noć. Na tom prijatnom a jednostavnom sijelu se protabiri o starom i novom vaktu, o udaji i ženidbi, o insanima i delbederima, o ljudima i životinjama.
Ovako se nekada sijelilo u Bosni u kojoj je bilo mjesta za svakoga, u Bosni u kojoj se moglo putovati s kraja na kraj bez straha za svoj život i imetak. Te Bosne više nema. Istina, danas ima Bosna u kojoj su sigurni oni koji imaju u džepu, koji vole svoj tor, rezervat koji s puškom i jako odanim cukama čuvaju za svoju rasu i privilegovane robove nacije i u krvi otete zemlje.
Upamet!
Ni komentarjev:
Objavite komentar